Ovo ispred, na fotki je nekadašnje kino “Partizan”, u Mis Irbinoj ulici u Sarajevu. Tu je, odmah na početku ulice, kad skrenete na ćošku, kod apoteke. I danas se iznad ulaza može pročitati “Partizan”, kao kad na friškom malteru ostavite otisak dlana, ili upišete ime, pa ono ostane zauvijek.
Polovinom mjeseca vidio sam na nekom portalu da je studio “Sony Pictures” objavio službeni trailer za film “Karate Kid: Legends”, novi nastavak franšize o borilačkim vještinama. Prvi “Karate Kid” gledao sam u “Partizanu”, olimpijske 1984. godine. Tada nije bila popularna riječ franšiza. A i bio je prvi.
Meni je “Partizan” bilo apsolutno najdraže sarajevsko kino. S druge strane, na glavnoj džadi je sala kina “Tesla”, u blizini, kod Robne kuće bio je “Dubrovnik”, kino koje je važilo kao najbolje u gradu, pa u TItovoj, kod Vječne vatre “Romanija”. Preko puta, kod Higijenskog “Radnik” i “Sutjeska”, još malo prema Ciglanama i “1. maj”. Sve je to udure, ali “Partizan” je bio top. Meni.
Kad na Pink Filmu, koji vrti istih pedesetak naslova non-stop, naletim na “Tesnu kožu” uvijek je odgledam do kraja, bez obzira u kojoj minuti sam nabasao na Pantića i Šojića. Sve i da na nekom drugom kanalu igraju Real i Barcelona. Bilo je i nastavaka ovog filma, kao i “Karate Kida”, ali nikad nisam pogledao više od dvije minute nijednog. “Tesnu kožu” gledao sam, mislim, 1982., s rajom iz razreda. Sjećam se da nas je moj stari odbacio u “Stojadinu”, a na Alipašino nas vratio Eldinov, u “Mediteranu”. “Riblja čorba” je u tom filmu promovisala svoj album “Buvlja pijaca”. Smijali smo se luckastom Panti i sitnom prevarantu Šojiću. “Sido, rodila si idiota.” Ili: “Pa dobro, je li ostavio on neki telefon, neko ceduljče, neku malo akontaciju…” Tekst je i sad aktuelan.
“Partizan” je kino koje je imalo sve što treba: parter, ložu i balkon. Pitao sam Bureta nedavno da li je na kartama pisalo parter ili parket, on mi je rekao: “Mislim da je parter.” Koji sam ja zvao parket. Desno, čim uđete, prodavale su se karte. Lijevo – grickalice. Tu su bile i stepenice za balkon. Nešto malo prije “Tesne kože”, mislim da je to bilo pretkraj 1981., na balkonu sam s tetkom i njenom jaranicom gledao “Sjećaš li se Dolly Bell” Emira Kusturice. Niz stepenice sam, poslije filma, ponavljao repliku: “Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem.” Djevojke su se smijale. Tetka je rekla: “Pssst.”
U ratu sam radio u neposrednoj blizini kina “Partizan”. Spajao pokidane veze, bavio se radio-amaterizmom. Jednom sam učinio takvu vrstu usluge Cviki, koji je tada bio direktor filmske kuće “Forum”. Koja je producirala, u Cannesu “Zlatnom palmom” nagrađeni film “Otac na službenom putu” također Kusturice. Ulaz u “kuću” bio je desno od ulaza u kino “Partizan”, i sad piše “Forum”. Samo što se tada ovo “Partizan” malo tiše izgovaralo zbog asocijacija na beogradski klub. A i na obližnjem i još legendarnijem nego što je spomenuto kino FIS-u je pisalo: “Dom DTV Partizan”. Cviko mi je rekao “haj'mo na kafu u Forum”, što je tada bilo ravno “Chivasu”. Otišli smo, a on mi se zahvalio tako što mi je poklonio nekoliko video-kaseta i plakata za filmove.
Kinu je vraćen stari naziv “Apolo”. Piše da je kino s tim nazivom bilo u funkciji još 1912. godine. E, onda, nek’ mu je vraćeno ime. Međutim, kino već odavno ne radi. Poslije rata tamo sam gledao “Bure baruta” Gorana Paskaljevića 1998. valjda, dvije, tri godine poslije “Magareće godine” Nenada Dizdarevića (bila je to postratna premijera, o onoj ratnoj u kinu “Radnik” 1994. bih isto pisao, ali nisam bio, radio), “Je li jasno prijatelju?” Dejana Aćimovića i “Nebo iznad krajolika” Nenada Đurića. Možda i još poneki, koji mi nije na pameti.
Ako neko pročita ovaj tekst, a zna nekoga ko bi mogao participirati, neka ga ili ih zamoli da ponovo otvore kino “Apolo”. Što se mene tiče, može i “Partizan”.