Bio je 3. januar 2000. godine. Sa Milanom, Ćazimom i Semirom vraćao sam se iz Berlina, gdje smo ušli u novi milenij zajedno sa našim starim, dobrim drugom Rudijem. On je iz Berlina, radio je u Sarajevu nekoliko godina, veliki je fan ex-jugoslovenske, posebno punk i novovalne scene, i tako je dobro naučio naš jezik da mu ja znam reći da dobro govori njemački za svoje godine.
Tog dana održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Iz Berlina, zbog čega me Danijela i prozvala Dino Berlin, putovali smo vozom “Mimara” sedamnaest sati, došli negdje predveče, pa ćemo spavati kod Zdenke, i onda busom ujutro u Sarajevo. Niko nije imao vozačku ni u najavi. Ustvari, jest’ Ćaze, ali nije imao auto. Što mu dođe na isto u takvoj situaciji.
E, dobro. Tuđman je tog 3. januara 2000. već dvadesetak dana orao nebeske njive, predsjednički izbori na kojima je pobijedio Mesić tek su trebali biti održani, a mi smo u zagrebačkom stanu gledali, kako se to kaže, prve, preliminarne rezultate. Račan, Budiša, Jakovčić, Tomčić i ekipa iz tadašnje njihove šestorke slavila je pobjedu. I mi smo se radovali. HDZ nismo podnosili. Drugačije nije ni sad. A onda je uslijedio “jedan poziv koji mijenja sve”.
MIslim da je zvala Ivana i rekla da je slavljenički dernek, prvenstveno SDP-a, u “Tvornici”. Otišli smo tamo, naravno. Blio je živo, veselo i rasplesano. U jednom trenutku, DJ je pustio “Juliju i Romea” odnosno “Kreni prema meni”, od već citiranih Partibrejkersa i na uvodnom rifu rekao: “Nadamo se da će uskoro biti s nama.” Kontam, u kakvom su ovi crnjaku kad im Cane i Anton još nisu došli.
Da, sad je stvarno smiješno kako je tada izgledao čin oslobođenja od straha i terora koji je mogao producirati bilo koji Tuđmanov fan, ili navodni domoljub i patriota, samo zbog toga što slušaš Ceneta, Milana, Gileta… koji su pritom bili izrazito antiratno nastrojeni ljudi, što su i javno prezentovali u prvoj polovini devedesetih godina. Ali, kad dobiješ flašu u glavu, kasno je za objašnjavanje.
Iste godine sam i tokom Motovun Film Festivala, tamo u središtu Istre, primijetio da raja jedva čeka da konačno počnu nastupati bendovi iz Srbije. Mada su oni godinu ranije, još dok je Francek bio živ, ugostili beogradskog glumca Bogdana Diklića što su konkurenti iz Pula Film Festivala, koji je vodila hrvatska vlast, htjeli prikazati kao izuzetan skandal. Bez obzira što je Diklić iz Bjelovara, o čemu je već bilo riječi na ovom blogu kad mu je bio rođendan.
I konačno su Partibrejkersi zasvirali u septembru te godine, na festivalu “Zagreb gori” koji je održan na Šalati. Bio sam i tu, ali o tome neki drugi put.
Gledam sada, odnosno prije nekoliko dana, nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, da se Milanovićev izborni štab aklimatizirao u “Tvornici”. Mislim da je na istom mjestu bio i prije pet godina, kada se sa Kolindom borio za tron. Sada je njegov konkurent Primorac, takođe iz HDZ-a, a Milanović iz “Tvornice kulture”, to joj je pravi naziv, šalje pobjedničke poruke. E, moj, Milanoviću, jabuko sa grane, gdje si bio ti kad smo Bus, Ćaze, Zgenga i ja slali pobjedničke poruke. Iz prostora u Šubićevoj ulici koji je nekada bio studio Televizije Zagreb u kojem se snimala fantastična “Kviskoteka”.