U aprilu 2003. Milan i ja smo bili na dodjeli bosanskohercegovačke muzičke nagrade “Davorin”. Svečanost je održana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Nagradu za album godine dobio je Edo Maajka, za “Slušaj mater”, a nagradu za pjesmu godine u Sarajevo je ponio Deen. Napravljen je kompromis, iako je “Mahir i Alma” jedna od Top 5 pjesama snimjjenih na ovim prostorima poslije Daytona. Tako ja, barem, mislim. Ona Deenova nije sasvim sigurno.
A onda mi je na nekom okupljanju povodom nečega u Mediacentru Sarajevo, koji je tada bio u Pofailićima, menadžer Drina rekao da planira za Novu godinu organizovati svirku u Skenderiji. Pitao sam ga hoće li zvati Edu Maajku. “Znaš li ga”, pita me. Znam. “Je li nafuran?” Jok, ba, rekao sam.
Edo je nastupio 31. decembra 2003. u Skenderiji, a onda došao kod Milana i Timke na Koševo gdje smo mi napravili organizaciju, ali u Skenderiju nismo išli. Vratio sam se kući dvadesetak dana prije dočeka naredne Nove godine.
A ta 2004. bila je top. Što se Ede Maajke i mog druženja s njim tiče, prvo smo uradili intervju za zagrebačko izdanje Playboya, i to za mjesec u kojem je objavljen njegov drugi studijski album “No sikiriki”. Dakle, u aprilu.
Zamjenika urednika Zeca upoznao sam ljeto ranije, kad sam se sa piscem, isto Edom ali Popovićem motao po centru Zagreba. A glavnog urednika Kuljiša ranije, u Sarajevu. No, Zec mi je predložio da uradim intervju sa Edom za rubriku “20 pitanja”. Sjećam se da sam mu pitanja kucao u roditeljskom stanu na Alipašinom, na kompu čija je tastatura bila tvrđa od tvrđave.
Zecu sam koji dan kasnije poslao dvadeset pitanja i isto toliko odgovora. On mi je rekao: “Nama uvijek šalju 24, 25 pitanja, da možemo probrati.” Rekoh, na jacapi, jarane, pa biraj. Nasmijao se. Edo je bio prezadovoljan. Svjetlana iz Zagreba mi je poslala poruku: “Opa, Playboy.” A Nerma me i danas zove Zeko. Megi mi je u Lori rekao: “Dobar si.” Zahvalio sam se predratnom drugu.
U junu su Đeno i njegov Urban Bug organizovali festival u krugu nekadašnje Kasarne Maršal Tito preimenovane u Kampus Univerziteta u Sarajevu. U zgradici s desne strane kad se krene cestom od glavne kapije prema Željezničkoj stanici bila je zgradica u kojoj je do ceste bio eFM radio, a u duplexu, sa ulazom s kontra strane austrijski WUS – World University Service. E, s te strane je bio stage. Sjećam se kamenčića. K'o u Drveniku. Nastupa Ede Maajke s pauzama.
Pitao sam Đenu nedavno kada je održan festival. “Ko bi se toga sjetio”, odgovorio mi je. Valjda je bila 2004. godina. Mislim da jeste. Mislim, dakle…
(Nastaviće se…)