Smlato Đaković

Intervju navodnog novinara i navođenog TV voditelja Mate Đakovića sa predsjednikom SNSD-a i RS-a Miloradom Dodikom nešto je najgore, najjadnije i najodvratnije što je viđeno na TV ekranima posljednjih godina. Takva količina servilnosti rijetko se viđa i u medijima pod kontrolom Aleksandra Vučića.

Mato Đaković je Miloradu Dodiku potreban. Hrvat iz apsolutno većinski bošnjačkih Živinica da radi na aspolutno većinski srpskom RTRS-u. Pritom je prizeman, ograničen i dekarizmatičan. Tako i Vučić regrutuje novinare. “Bistriji il’ tuplji čovjek biva kad…” album je beogradskog “Šarla akrobate”, ali može biti i maksima dvojca koji se tako često druži da će se možda i uzeti.

Da se vratimo “gostovanju” Milorada Dodika u “Teleringu” Mate Đakovića koji je u koferu na RTRS donio iz sarajevskog OBN-a. Zapravo je Dodik pozvao Đakovića u goste. I to 1.408 put otkad je Mato došao u Banju Luku. U posljednji “Telering” prije ovih izbora. Potpuno neočekivano.

“Vaš i naš gost je predsjednik RS-a Milorad Dodik. Dobro mi došli”, počeo je Mato. A onda su se redala više nego inteligentna pitanja i suptilne konstatacije voditelja koji nikad nema nijedan papir ispred sebe, valjda da ne bi pokazao da se pripremao za emisiju. Treba sve izgledati spotnano. Kao da su se sreli na ulici pa sjeli na kafu. A izgledalo je očajno, katastrofalno, apokaliptično.

“Predsjedniče jeste li obišli sve opštine?” “Kako stignete?” “I onda sam vidio, u Hercegovini negdje dole, priđe vam jedna gospođa, starija, evo da ne kažem starija, s vama se pozdravi i vama to da elan za dalje”. “Hoće li i dalje na vakat stizati penzije?” “Rekli ste maloprije da volite da pobjeđujete i to stalno radite”. “Taj sport vam je stvorio pobjednički mentalitet”.“Bez obzira na sankcije, vi tvrdite, biće para da se i to napravi”. “Moram priznati da to niko ne radi kao vi”, oduševljen je Mato kada je Mile pričao kako je stalno na terenu, i to da ne putuje helikopterom već automobilom.

Sluša Mato tako, obučen kao za sastanak na pijaci i dogovor oko distribucije kelja, i onda pronađe sebi prostor za ubaciti se: “Toliko ste sigurni u pobjedu da ste meni ponudili opkladu koju ja nisam mogao da odbijem.” A i jeste pravi pijačar. Da se sad ne prisjećam onih 250.000 KM…

A Milorad Dodik, umoran od svega, najviše od briga, našminkan kao Boy George kako reflektori u studiju ne bi razotkrili oronulost, savijen kao ofinger, smješka se i glumi skromnost. I neprijatno mu je zbog Mate uvlakača.

“Pitaju me ljudi kako stigneš”, kaže onda Mile, a Mato ga prekida: “Stignete zato što ste u najboljoj životnoj dobi kad je politika u pitanju.” “Ja uopšte ne osjećam teret godina”, veli Dodik. “Meni ne bi palo napamet”, replicira Mato.

Kakav bullshit. A onda, kad posumnjam da je ro tako grozno, Mato me razuvjeri: “Imate empatiju prema ljudima sa sela, koji su vrijedni, koji rade. Kako jedan Milorad Dodik, koji je predsjednik RS-a, sačuva tu empatiju za Banjalučane, za Trebinjce, za…” Je li zaista moguć ovakav razgovor? Izgleda da jeste.

Izuzetan tokmak si, Mato, sram te bilo, a ostale su ti još dvije godine do penzije. Neka te Mile opet pošalje kod Kuste na Mokru Goru, pa ga zamoli da ti jedan mokar šamar opali, neće mu biti mrsko.