I nemojte imati bilo kakvu dilemu: film “Kod amidže Idriza”, reditelja Pjera Žalice i scenariste Namika Kabila u programu Federalne televizije sigurno ćete gledati prvi dan Bajrama. Tako je bilo i sad. Možda nekad fule, ali rijetko.
Meni lično ne smeta. Štaviše, gledao sam ga 868 puta. I uvijek ću, kad god naletim na njega. To mi je najljepši film snimljen u postdejtonskoj Bosni. Isto kao što mi je “Miris dunja” najljepši snimljen u SR preddejtonskoj našoj državi.
U oba je igrala velika glumica Semka Sokolović-Bertok. Neposredno pred početak snimanja “Amidže”, u aprilu 2004. razgovarao sam s njom, za “Slobodnu Bosnu” u štabu producentske kuće “ReFresh Production”, koji je, čini mi se, bio negdje na Vratniku, a film je snimljen na Hridu, vazdušnom linijom vrlo blizu Semkine rodne kuće na Bistriku. I sve u Starom Gradu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata živjela je na Bistriku. “Čovjek što je stariji, sve je više prisutna nostalgija i to je normalno. Ja sam nostalgična i za onom prašinom po kojoj sam bosa hodala, kao i za onom česmom s koje sam pila hladnu vodu”, izjavila je tog 4. aprila 2004. Semka Sokolović.
Rođena je 22. decembra 1935. godine. Pred odlazak u Zagreb, 1953., živjela je i na Džidžikovcu. Diplomirala je na “Odsjeku za glumu” zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, prvu filmsku ulogu odigrala je 1956. u filmu “U mreži” Bojana Stupice, a posljednju u ostvarenju “Ljubav i drugi zločini” Stefana Arsenijevića, koji je premijerno prikazan u septembru 2008., nakon njene smrti. “Bila sam premalo seksi da bih igrala ljubavnice Švaba, ali i premalo rustikalna da bih igrala partizanke. Pa me Branko Gavella naprosto prisilio da potpišem za njegov teatar, pričala mi je.
Najveći pozorišni mag u Hrvatskoj Branko Gavella želio ju je u svojim redovima i u svom pozorištu. Iz Gradskog pozorišta koje nosi naziv upravo po njemu, Semka Sokolović-Bertok je i otišla u mirovinu.
I dok i ovog Bajrama gledam scenu u kojoj Fuke govori: “Ništa nije, amidžinice, k'o ovaj tvoj, pravi kadaif – i suh i mokar u isto vrijeme”, sjećam se da mi je Senad Bašić, koji igra upravo taj lik, nešto kasnije pričao da je Fuke nešto kao“bosanski Forrest Gump, blagi retard”.
Sa Mustafom Nadarevićem – koji je igrao Idriza – nikada nisam razgovarao ni o “Amidži” ni o bilo čemu drugom. A imao sam želju. “Ma mog'o se vala još malo razabrat'”, kaže amidžinica Fuketu, a amidža će, oštro, njoj: “Nije se vala im'o đe više razabirat’.” “Mog'o je vala još malo”, veli ona.
Briljirala je Semka i u ulozi tetke Štefice Cvek iz Bosanske Krupe, u filmu “U raljama života” Rajka Grlića iz 1984. godine.
“Nakon premijere filma u Puli prišao mi je jedan mladić i rekao mi: ‘Znate, gospođo Sokolović, ja imam istu takvu tetku u Zenici.’ Nakon deset minuta došao je drugi mladić i kazao sljedeće: ‘Gospođo Semka, ja u Pazinu imam istu takvu tetku.’ Pošto je Pazin u Istri, mislim se, otkud njemu ista takva tetka, ali, hajde dobro. Kad eto ti i trećeg mladića: ‘Gospođo Sokolović, ja imam istu takvu tetku u Kranju.’ Bože, popadali smo od smijeha”.
Veliku glumačku rolu ostvarila je Semka Sokolović-Bertok i u filmu “Miris dunja”, reditelja Mirze Idrizovića; igrala je ulogu supruge i majke Esme.
“Možda mi je to najdraža uloga. Zato što je to na neki način bio hommage mojoj majci. Jer, za vrijeme II svjetskog rata u našoj kući su se skrivali Židovi, Srbi i svi koji su bili ugroženi. To je bila muslimanska kuća, a kako smo mi tada bili hrvatsko cvijeće, onda ipak ti fašisti nisu kod nas upadali kao u druge kuće”, ispričala mi je prije tačno 21. godinu, evo, za tri dana će.
Mirza joj je rekao da joj je tu ulogu ponudio zato što je nije morao učiti elementarne stvari i gubiti vrijeme. “Ja znam kako se sjedi na sećiji, kako muslimanke puše i piju kafu, a znam i klanjati, jer sam išla u mekteb”, prisjećala se Semka snimanja filma koji je premijerno prikazan 1982. godine.
“Đe je Luna?”, pita Esma svog sina Ibrahima, kojeg je utjelovio Irfan Mensur.
Semka je preminula od posljedica moždanog udara 4. marta 2008. u 73. godini života. Sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj.