Kakav je to top-spin napadač bio. Mada i u defanzivi top. Dragutin Šurbek. Gospon iz zagrebačkog Trnja. Svjetski stonoteniski as. Rođen je 8. augusta 1946. godine.
Meni najdraži sportista iz Hrvatske svih vremena. Uz Matu Parlova i Matiju Ljubeka. Jedan od onih Evropljana koji se sedamdesetih i osamdesetih godina mogao oštro suprotstaviti svemoćnim ping-pong Kinezima. Do samog svjetskog vrha pojedinačno nije mogao, objektivno. Ali zato jeste u parovima.
Prvo sa Antunom Tovom Stipančićem, tim genijalnim ljevakom, bio je zlatni 1979. na Svjetskom prvenstvu u Pyongyangu. Sa Zoranom Kalinićem svjetski prvak postaje 1983. u Tokyju. Bio je uspješan i u mješovitom paru s vinkovčankom Brankom Batinić. Zvijezdom ženskog stonog tenisa sa Eržebet Palatinuš i Gordanom Perkučin.
Među značajnim datumima i rezultatima koje je lijepo posložio Hrvatski stolnoteniski savez piše da su na Svjetskom prvenstvu u Sarajevu – STENS, koje je održano 1973., Šurbek i Stipančić osvojili bronzanu medalju u pojedinačnoj konkurenciji i u parovima. STENS-a se ne sjećam – tek mi je od SPENS-a, Svjetskog prvenstva u stonom tenisu u Novom Sadu 1981., ovaj sport počeo ulaziti u tintaru – ali kao kroz maglu vidim još jedno veliko takmičenje koje je održano u sarajevskoj “Skenderiji” u međuvremenu.
Bio je to “Evropski Top 12” 1977. godine. Zapravo, svega što se sjećam je kada me tata, koji je igrao ping-pong, kroz onaj polutama prolaz koji od velike dvorane vodi prema svlačionicama, odveo u onu Šurbekovu, u kojoj je on dijelio autograme. Pružio mi je ruku, rekao nešto kao “kako si”, pa napisao: “Šurba”.
Morao sam Gorčina Stojanovića, koji je tada živio u Sarajevu, a već 40 godina je u Beogradu, i uspješan je reditelj i dugo godina drugi čovjek velikog JDP-a, priupitati ko je bio prvi, ako je Šurbek bio drugi.
“Milan Orlowski, mislim. Ali je ludilo bio meč sa Jacquesom Secrétinom.” E, da, Secrétin, Francuz-brko koji je loptice mogao vraćati do maloprije. “Ja bio dole kod kamermana, imao pass, stari moj sredio na TV. I imao knjigu Stjepe Kljujića o Šurbeku sa potpisima svih ovih, plus Johanssona, Bengtstona, Jonjera, Tove Stipančića…”, reče mi Gorčin, sin Velimirov.
A ja i danas čujem škripu tenisica i tupi ping-pong zvuk iz “Skenderije”. I znam samo jedno: Šurba je najveći. I neka nježna ruka položi cvijet koji ne vene na njegovo vječno počivalište na zagrebačkom “Mirogoju”.