Nagib je tata moje drugarice Medihe, možda i najsjajnije zvijezde sarajevske teatarske scene u ovom trenutku. Što je za sarajevsku gastro scenu, pak, u ovom trenutku manje bitan podatak. Jer Nagib je jedna od najsjajnijih buregdžijskih zvijezda glavnog grada Bosne i Hercegovine ikad.
Majka jednog političara iz ovog grada, danas direktora jedne velike kompanije, kuharica po struci i ljubavi prema poslu, prije otprilike frtalj vijeka pričala mi je da je kod Nagiba najbolja jufka u gradu.
“Filova ima i boljih”, veli ona, “luka i bibera negdje ima malo više za one koji vole, moguće da je neko i bolje ispeče, ali jufka…” Ona što joj fil ni ne treba.
U istoj zgradi na Dolac Malti, tamo iza ćoška, egzistira buregdžinica “Melina”. Ko, kako, zašto, da ne ulazimo sad u to. Znaju raja. Jedan dio njih kaže da je i tamo vrhunska pita. Uposlenici kolektiva sa puno radnika u blizini, kad su na pauzi, idu i u jednu i u drugu radnju. Podijeljena su mišljenja. Ja u ovu drugu nikad nisam ušao. Ali ne zato što tjeram neki inat, već zato što nema potrebe.
Bio sam jutros, dakle, kod Nagiba. A dugo nisam. Tri'es deka i jogurt, rekoh. Klasika. Bureka, naravno. No, među štanglicama, kako kad se među KiKi bombone uvali Negro – baška što je jedno Kraš Zagreb a drugo Pionir Subotica – ugledah jednu od krompiruše. Vrh kao i ova s mesom. Pa skontah da je moćan i “šareni” burek. Krompir – meso. Žuto – crveno. Galatasaray.
Onomad mi je buraz poslao poruku iz Čitluka. Povod je bilo ime jedne radnje i njene primarne namjene, u tom gradiću. “Ma ne može se, bolan, buregdžinica zvati ‘Cibona'”, piše on: “Buregdžinica se može zvati ‘Galatasaray’, ‘Fenerbahče’, ‘Bešiktaš'…” Tačno tako. A kad se već sjetih poruke i fudbalskih klubova, Nagib je navijač Fudbalskog kluba “Željezničar” iz Sarajeva. Vjerovatno nekom manje bitan podatak, a meni spektakularno važan.