Zaista je tužno pročitati da je imovina BHRT-a na prodaju. Isto kao da je to pijačna roba. Odlučio je tako Opštinski sud u Sarajevu zbog duga prema Evropskoj radiodifuzijskoj uniji u iznosu od 16 miliona maraka. Licitacija je najavljena za 25. septembar i u narednim danima sve bi na BHRT-u moglo otići u tri lijepe p… Javnost treba znati da BHRT ne može isplatiti dug prema EBU-u bez pomoći države. A problem finansiranja javnih servisa nije riješen.
Ministar komunikacija i saobraćaja u Vijeću ministara BiH Edin Forto razmišlja šta bi mogao uraditi. Upoznao sam ga u jesen 1994. baš u toj zgradi, kada se nešto vrtio po “dvjestodvojci” koju je tada vodio Boro Kontić, odnosno, pokušavao uspostaviti neki red s obzirom da joj je frekvencija bila oteta više od dvije godine. Malo kasnije Boro je otišao, a ni Forte više nije bilo u našoj ekipi. Dođe tamo kad gostuje na televizoru. Ili kad pokušava “riješti problem”.
Meni je RTV dom tada bio u komšiluku. Zapravo, bio mi je u komšiluku od 1981. do 2006. godine. Odastao sam preko puta, pa malo u brdo, prema trolejbuskoj džadi. Mi, Al'pašinci sa strahopoštovanjem smo gledali u to monumentalno zdanje. I slušali priče da će tu biti sjedište Jugoslovenske radio-televizije ako tu, je li, Jugoslaviju, neko napadne. Pa koju godinu kasnije Jugoslaviju niko nije napao, raspala se, ali zato jeste RTV dom. Napali su ga oni koji su se, navodno, najviše bojali da Jugoslaviju ne napadnu tamo neki Bugari Todora Živkova. Ili ti strašni Albanci Envera Hoxhe, koji je tamo jedini imao televizor.
Mi, klinci s kolodvora AP nismo se zgradi smjeli ni približiti. A kamoli ući u zgradu. To je bilo kao kada bi sada ušao, recimo, u kompleks u kojem je sjedište američke nacionalne agencije za svemirska istraživanja. Ma, kakva NASA. Svako poređenje je suvišno. To i jeste za nas bio svemir. A ne kompleks za istraživanja. Mi smo tamo lebdjeli. Kao Neil Armstrong i Buzz Aldrin.
Tata mog školskog druga vodio je, čini mi se, menzu tadašnje Radio-televizije Sarajevo. Koja je po kvalitetu trebala imati barem jednu Michelin zvjezdicu. Sad su nova vremena, pa se i ovo “radio-televizije” piše bez crtice, a i menza je nedavno bila pred gašenjem. Tako sam čuo. A i ne ugasila se.
Dakle, tata mog školskog druga uveo nas je – bilo smo, peti, šesti razred – na snimanje kviza, mislim da se zvao “Odgovor je u boci” koji je vodio, gotovo sam siguran Rinko Golubović. I sad zadrhtim kad se sjetim da mi se lobanja ukazala na ekranu, a čitav komšiluk to gledao jer smo im najavili.
Od jednog drugog mog školskog druga, tata je bio scenograf na Televiziji. Da se razumijemo, kada kažete, recimo, taksisti da želite do Televizije, zna se koja kuća se tako zove. I ne može biti Hayat, N1, Nova koja je blizu, ili O kanal.
E, na jednom školskom raspustu, između sedmog i osmog, ili između osmog i prvog srednje, angažovao nas je da kao fizikaneri istovarimo scenografiju iz studija i unesemo ono što bi trebala biti scenografija za neko drugo snimanje. Skalameriju smo slagali u šupe, magacine, hangare, kao već, s druge strane zgrade, prema Miljacki. Radili smo heftu i jako dobro zaradili.
A preko Miljacke je danas Bingo City Centar. Mnoge stvari sa kojima smo se u ovom gradu urnebesno zezali postale su realnost. Zamišljam, kako bi bilo da “Bingo” kupi RTV dom. Pa da napravi most od RTV-a preko MIljacke do BCC-a u dijelu grada koji se zove Haliovići. A da tamo gdje je menza bude supermarket, a gdje je bio ulaz na “dvjestodvojku” bude ulaz u, recimo, KFC.
Fotka iznad je i nastala iz jedne od firmi koje su u BCC-u. Tražim kadar i kontam: e, draga zgrado, šta ti uradiše mediokriteti, besposličari i neznalice.