Imaš TV Panasonic, kablovsku Telemach i pr(ij)evod sa srpskog na hrvatski jezik. Ko je kad i zašto kliknuo na pr(ij)evod, kad ga ni ne mora biti, ne znam. Sigurno ja. I nije mi dosad bilo “sporno” što je, recimo, “Utisak nedelje” Olje Bećković na Novoj S preveden kao “Dojam tjedna”. Samo je smiješno.
Na Novoj S emituje se i serija “Vreme smrti”. U genijalnom pr(ij)evodu Panasonica to je “Vrijeme smrti”. Piše u infu da je nastala po istoimenom romanu Dobrice Ćosića i prati događaje nakon pucnja Gavrila Principa u Sarajevu u turbulentnim vremenima I svjetskog rata.
Serija je dosadna, patetična i romantizovano-romantizirana, što sam i očekivao. Još nešto igrano, a kvalitetno napisano i snimljeno o Gavrilu Principu nisam gledao. Ni film ni seriju. Sve je tako predvidivo.
No, pr(ij)evod sa srpskog na hrvatski je spektakularan.
“Želiš li cigaretu?”, razgovaraju dvojica na peronu željezničke stanice, negdje. “A što da ne želim?” Prevod je: “A što ne bih htio?”. “Imaš li para za voz?”, slušam dalje. “Imaš li novaca za vlak?”, čitam dalje.
Naravno, interesantno je, pa još čitam i upijam. “Shvataš li koliko sad sve ovo vrijedi?” – “Shvaćaš li koliko sad sve ovo vrijedi?” “Da vosak uvedemo iz Rumunije?” – “Da vosak uvedemo iz Rumunjske?”. “Liči”. “Sliči”. “Naočare”. “Naočale”. “Više nemam ni minut vremena” – “Više nemam ni minutu vremena”. “Sedi”. “Sjedni”. “Hvala”. “Hvala”. Nešto su slično imali “Nadrealisti” pred rat. Ali, i jedino interesantno u seriji postane dosadno.
Ova SFR Regija, kako ju je zvao Predrag Lucić, potpuno je prolupala. Gdje i “Bijelo dugme” slavi 50. rođendan, a Bebek im kaže da su se davno raspali.
Pa u tom ritmu i jedno pitanje iz “Vr(ij)emena smrti”. “Jesi li se ti nekada igrao dugmića?” – “Da li si se ti nekad igrao gumbića?” Bijelo dugme. Bijelo gumbe. Ili Bijeli gumb. I u nekoj imaginarnoj radio najavi ide ovo: A sada slušamo Gumbiće i jedan od njihovih najvećih hitova – “Kad zaboraviš srpanj”.