Moj drug Fole je, ovako isto u proljeće, prije tri godine rekao: “Dino je pravo gradsko dijete.” E sad, baš me briga što sam iz Sarajeva, mogu biti i iz Gračanice, Mostara, Stoca odnosno Dubravske visoravni ili Tuzle i Teslića (sve gradovi s kojim su moji najbliži imali veze tokom života), svejedno mi je, ako neko želi da zamijenimo CIPS nou problem, ali je on to izjavio zato što sam u caffe bar “Jesenjin”, u Šopingu na Grbavici, ušao sa rezdelijama koje sam smjestio u dvije šake. Isto kao u djetinjstvu. I bio sam neobično ponosan.
Samo što mi ruke tada nisu bile blatnjave i prašnjave, kao nekad, kada smo u Paviljonu, između Filozofskog fakulteta i Vilsonovog šetališta, gdje sam rastao nekoliko godina, brali rezdelije još dok su bile veličine zrna graška. Kiselo-gorke. Kisele zato što su zelene, a gorke zato što im košpica još nije otvrdla.
Zapravo, dugo godina nisam ni znao kako izgleda plod rezdelije kad sazrije. Pa bi ih onda nekada pustili da požute, a nikad da pocrvene. Kakve su na kraju. A tik pored ograde spomenutog Filozofskog fakulteta, prema Zemaljskom muzeju, bilo je stablo neke voćke koja je u startu bila crvena. Zvali smo je japanska rezdelija, jer je neko rekao da je neki japanski profesor kad je dolazio u Sarajevo da predaje, sa sobom ponio i to stablo, i tu ga zasadio. Haj’ ga znaj.
Bila je nekad rezdelija i kad krenete prema Holiday Innu, odnosno prema Srednjoj mašinskoj tehničkoj školi i Željezničkoj stanici dok tog hotela još nije bilo, nego su se u ljetno vrijeme znali razapeti šatori cirkusa “Medrano” i “Embell Riva”, tamo negdje gdje ga tramvajdžije danas “svintaju u stranu”, dok taj dio glavne džade ni zglave nije izgledao kako danas izgleda. Bila je i rezdelija, kao i zova, na prostoru između Zemaljskog i Muzeja revolucije (sada Historijskog), gdje smo igrali lopte, a umjesto bine bilo žbunje i grm kupine.
Drugi, veći dio djetinjstva, kao i kompletnu mladost, rat i još desetak godina poslije, proveo sam na Alipašinom Polju. Kod moje osnovne škole “Andrija Rašo” (u ovo novo vrijeme “Meša Selimović”), kad se iz C-faze u lijevoj dijagonali namjeravate spustiti u A-fazu, ima rezdelija. Ali, nešto se ne sjećam da je bila pristuna u moje vrijeme. Danas u tu školu ide moja bratična i baš smo u petak nabrali hrpu rezdelija koje se pojeli pored stabla i još je bilo za ponijeti.
Eto, to su alipašinski plodovi. Ima njih i u desnoj dijagonali u A-fazi. No, da ne pretjerujem. Ali, neka zna onaj koga interesuje ova fantastična voćka.
Danas sam na Grbavici. Na granici između keca i dvice, ali na kecu. I preoduševljen sam količinom rezdelije u ovom kvartu “nekako s proljeća”. Pogledajte sam ovaj koloplet stabala rezdelije s pogledom prema “Šljiviku”.
Zaista, veličanstveno. A uvodna fotka je iz parkića “Kod Mačkića”. U prvom pasusu ispod, pak, rezdelije su iz parka između zgrada preko puta Šopinga.
A fotka ispod prikazuje dvije rezdelije na grbavičkoj lokaciji koja je poslije rata bila poznata kao “kod pilića”. I sad tako zovu ovu kotu. A “pilići” su prebačeni tristo metara niže, prema Alipašinom, preko puta “Hrama fudbala” na Grbavici.
A rezdelija je, zapravo, zerdelija. Znam da joj je u Tuzlanskom kantonu naziv džanarika. Listopadno stablo iz porodice ruža, jedna vrsta divlje šljive, nepravedno zapostavljena, stara oko hiljadu godina. Zovu je još i crvenolisna šljiva, mirobalena, trešnja šljiva, dženerika, amula, okruglica, ranka, ringlo, ringlov, ranal, okruglica, trnošljiva, a botaničari po latinski – prunus cerasifera.
Šleperi i šleperi rezdelija propadaju svake godine. Tuga da te uhvati. A vrlo je bogatih nutritivnih osobina. Sadrži dosta vitamina, najviše A, B i C, minerale (fosfor i magnezij), eterična ulja, pektin, organske kiseline i celulozu. Sadrži i za organizam izuzetno povoljan odnos organskih kiselina – jabučne, limunske, oksalne, taninske, obiluje voćnim šećerima. Prema istraživanjima sadrži selen, a postoje i neke sorte koje su ljekovitije od mnogih kultiviranih vrsta šljive. A ukusna je. I besplatna. Kod nas gratis više nema ništa. Samo ona.
Baš me briga za vas. “Željo” igra u pola šest, a rezdelije su mi na putu prema Stadionu. Šaka rezdelija, vrića smija, ča je život vengo fantažija.