Slobodana Maksimovića zvanog Slobo Maksim, što je logično, upoznao sam ‘98. u prostorijama Studentskog eFM radija čiji uposlenici uglavnom nisu studirali ili su rijetko išli na predavanja. Na ispite još rjeđe. On je radio u informativi, a ja vodio emisiju “Dinastija”. Dobar je bio. Vrijedan, pametan i duhovit. Odmah smo se sjaranili. Između ostalog i što obojica navijamo za najveći bosanskohercegovački fudbalski klub.
Kasnije je prešao na TV OBN (ili se ta kuća nekako drugačije zvala?) i vodio dnevnik uvijek sa onim kiselkasto-smiješnim izrazom lica. Često je teško bilo gledati njega i ostati ozbiljan šta god da je najavio. Isto kao što smo se smijali njegovom, sada velikom drugu Branku Đuriću na ama koju god je repliku izgovorio u filmu “Ovo malo duše” – a bilo je i teških rečenica – sve zbog “Audicije” koja je bila aktuelna u drugoj polovini 80-ih.
E, da, ovo sam vas htio pitati. Da li znate ko je uradio prvi intervju sa Miloradom Dodikom otkako je došao na vlast? Bilo je to upravo te 1998., ne pada mi na pamet da googlam i tražim mjesec, a Amerikanci su doveli političara iz Laktaša na mjesto predsjednika Vlade RS-a. Bilo je to vrijeme kada je Dodik participirao u nečemu što se zvalo alternativno ministarsko vijeće, sjećate se, bili su tamo i Zlatko Lagumdžija, Sejfudin Tokić, Miodrag Živanović… i bio vrlo naklonjen zahtjevima sa svih strana da se što prije uhapse ratni zločinci Karadžić i Mladić. Što će reći i da je bio normalan.
I dok su po raznim, puno “važnijim” sarajevskim redakcijama tražili banjalučke veze kako bi došli do Dodikovog kućnog broja, ili eventualno mobitela, Slobo je nazvao nekakve informacije, valjda 988, možda je i neki pozivni za BL ukucao, recimo 051, javila mu se službenica PTT-a, a on je tražio broj Milorada Dodika.
Razgovor je, tekao, otpriLike ovako:
“Dobar dan”.
“Dobar dan”.
“Dajte mi, molim vas, broj Milorada Dodika”.
“Hoću. Samo, on je sad na sjednici Skupštine”.
Dobio je broj i nazvao. I dobio izjavu koju su prenijeli baš svi mediji u Bosni i Hercegovini, i mnogi u okruženju. “Rekao je Dodik za eFM…”, bili smo ponosni.
Kada je montirao razgovor, Slobo je rekao da mu se javila djevojčica: “Tata, treba te neko.” Sada znamo da se ta djevojčica zove Gorica. Sve ostalo je history.
U međuvremenu je Slobo maznuo trebu na koncertu Rage Against the Machinea u “Tivoliju”, oženio se i odselio u Ljubljanu. Diplomirao je režiju na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo. I snima filmove. Valjda se zbog toga, je li, to i studira.
Na predstojećem Sarajevo Film Festivalu njegov film “Praslovan”, o velikom Zoranu Predinu, imat će 18. augusta svjetsku premijeru.
Bit će prikazan i 19. augusta. Pitao me hoću li karte za 18. ili 19. Rekao sam za 19., pošto 18. možda igra Željo na Grbavici protiv Igmana iz Konjica u 21 sat. Rekao sam mu i da bi i on trebao doći, jer valjda je gledao svoj film, što bi opet.
“A ne. Pozvaću Krpića na premijeru.” Ako niste znali, Sulejman Krpić je centarfor Želje. Bio je tanak na utakmici koju smo u subotu zijanili kući. Pa mu je bolje na filmu. A to su, znam, informacije koje vas neobično interesuju.
Ja sam, naime, htio ispričati nešto “sasvim lično”, što bi rekao Nele Begović.