Moja mama je u periodu od 1971., kada se zaposlila kao socijalni radnik, pa do početka rata 1992. imala dva direktora – Rusmira Mahmutćehajića i Sadu Begovića. Oba iz Stoca. U Sarajevu su pripadali plejadi uglednih Stočana.
Da ih sad ne nabrajam, kako bi se reklo, jer ću nekoga sasvim nenamjerno izostaviti.
Stolac u srcu
I dok se Begovićevog mandata sjećam itekako dobro – firma se zvala Institut za zaštitu na radu – Mahmutćehajićevog se ne sjećam jer sam bio mali, pa se tako ni ne sjećam da li se firma isto tako zvala. Bila je kod Katedrale. Ova prva u Pofalićima.
Nažalost, to kod mame više ne mogu provjeriti.
I Rusmir i Sado su bili vrhunski direktori, govorila je mama, a ja se sjećam da je u drugoj polovini osamdesetih imala platu kao uposlenici Narodne banke kada je šefica bila Hajra Balorda. Moglo se na more, na planinu i u dolinu.
O Begoviću sad ne znam puno, biće da sam zaboravio ono što sam znao, a o Mahmutćehajiću je jučer i prekjučer puno toga napisano. Ono što znam jeste da su bili prepametni, preuspješni i presbosobni. I strogi, ali nikad prestrogi.
Moja mama je dvije, tri godine prije nego što će otići, srela Rusmira i njegovu suprugu negdje u gradu, u šetnji. Rusmir je nije mogao jasno vidjeti, ali joj je prepoznao glas. “Dino često ide u Stolac. I voli, samo da znaš.” Nasmijao se. “Pozdravi ga”, rekao je mami.
Uvijek širok osmijeh
Istog dana, 6. aprila ove godine, ili je možda sve bilo petog, kao da je to sada važno, napustio nas je Haris Koso. Mladi Stočanin kojem bih se uvijek radovao.
Upoznao sam ga kao klinca, negdje na kraju prve dekade ovog novog stoljeća i milenija. Stolačkom čaršijom nisam mogao proći, bez obzira je li plus četr'es, ili puše sjever, ili je, pak, mlada noć iz koje tek ponekad proviri ljuti šipak kojem je svega dosta pa otvori vrata da nas upozna sa ukućanima u zrnu, a da ne sretnem Haru. Vječnog dječaka širokog osmijeha i iskrenog radovanja životu.
Iako ga, stereotipom budi napisano, život nije mazio. Uvijek pun poštovanja prema starijim, pa tako i prema meni. “O, đesi Sarajlija, kad si stigao?”, upitao bi me, redovno. Sinoć, rekao bih. Nasmijao bi se i otutnjao.
Posljednji put vidio sam ga na utakmici Košarkaškog kluba “Iskra”, bilo je to prije korone, možda 2018. ili 2019. godine, u školskoj sali. “O, đesi Sarajlija, kad si stigao?” Sinoć, rekoh. Nasmijao se i otutnjao. Bez ijedne lične greške, ikad.
Rusmiru Mahmutćehajiću prekjučer je bila dženaza, Harisu Kosi jučer. Previše i za prostora i ljudi puno više nego što ga je u ovoj prekrasnoj hercegovačkoj čaršiji. Laka im bila zemlja stolačka. Kojom korača poseban, a tako bitan svijet.