Jutros je Slobo na Fejsu objavio da je“devet godina bez Adija”. A zapravo je devetnaest, jer su ga na toj društvenoj mreži podsjetili šta je objavio 2015. godine. “Bio je veliki frajer”. napisao je Slobo: “Fotografija nastala na putu za Rim 1999 godine.” I evo je na vrhu. To legendarno putovanje brodom prema Italiji, gdje su se u vječnom gradu održavali mediteranski susreti mladih, tako nešto, nisam siguran, ali sam siguran da je sve to organizovao Ibro “Internazionale” Spahić, prepričavao mi je godinama moj drug Ćesa, s kojim sam tad radio u FAN magazinu. Šta prepričavao, još prepričava. Bio je tamo.
Tako da ću ga na putu prema Šibeniku, kamo 2. kolovoza idemo da gledamo Stevea Vaija i Joea Satrianija, baš dok budemo ostavljali trag na kolovozu, podsjetiti na to da je neki muzičar koji je išao s njima, na palubi zapjevao Sinana: “Okreni se ti”, a personal, nešto dalje od njega, mašući rukama lijevo-desno, desno lijevo, nastavlo: “A a aaa.” A onda i: “Pogledaj me ti” – “A a aaa.” I stvarno: Zar i Sinan nije mediteranska kultura. Pored rijeke Štire.
E, gdje mene znaju odvesti budalaštine, a počeh pisati o Adiju Lukovcu. Izvini, druže. Da, Adi je bio ozbiljno dobar tip. Ima gore ono lijevo-desno, desno lijevo, iz pjesme Dine Merlina i Harija Varešanovića, pa kako da se ne sjetim onih dana s eFM radija, na kojem sam ponedjeljkom nešto laprdao u emisiji “Dinastija” i pokušavao biti zabavan. Niđe veze. kazale bi kolege Mostarci.
Preko puta režije i studija, odmah na ulazu u prostorije eFM radija, u zgradi odmah na ulazu u Kampus Univerziteta u Sarajeva koji se nekad zvao Kasarna Maršal Tito, a sve na početku dugačkog hodnika, bila je kancelarija u kojoj je sjedio Zoka, s kojim sam početkom 1998. baš tu i dogovorio saradnju. Kasnije su baš tu Adi Lukovac i “Ornamenti” ubacili opremu i oformili muzički studio.
Brano i Vedran iz “Ornamenata” kasnije će oformiti “Dubiozu kolektiv”, toliko uspješnu i koncertno aktivnu da vjerovatno počesto ni ne znaju u kojem gradu sviraju. Evo, naprimjer, jučer su bili u Sarajevu. Adnana, trećeg člana, viđam na Grbavici, tu smo, u komšiluku, i nikako da ga pitam šta radi.
A Adi je bio šef te male, vrlo produktivne ekipe. Ponekad bih, kad radim emisiju, ili čisto svratim na kafu, vidio Dinu Merlina. Kada je objavio album “Sredinom”, negdje sredinom 2000., shvatio sam, zapravo, da je dio muzike nastajao i u studiju Adija Lukovca. On i “Ornamenti” će na ljeto te godine biti gosti na njegovom prvom koncertu na stadionu “Koševo”.
A za Adija sam čuo u ratu. Tada su Aida i jedan drugi Adi na Radiju Zid radili top listu i emitovali fenomenalnu muziku sarajevskih bendova koja je (re)producirana u nemogućim uslovima. Sve te izvođače neki bi strpali u alternativnu muzičku ladicu, a zapravo je to bila prava, iskrena, nepatvorena zvučna slika, svojevrsni soundtrack grada pod opsadom. Uloga Adija L. u njenom stvaranju bila je velika. Te će se jednog dana desiti i koncert.
Radio Zid organizovao je 15. januara 1995., u klubu “Sloga” koncert “Rock Under Siege”. Bio sam s Lejlom u krcatom klubu i čekao “Protest”, koji mi je nekako zvukom bio najbliži. Ona je sjedila na stepenicama kojima se DJ Kožo nekad penjao prema plafonu, s obzirom da je kabina bila vrlo visoko. Ja sam stajao s druge strane krivudave ograde. Kada je Adi izašao na stage samo smo se značajno pogledali i nastavili pratiti nastup. Bio je fantastičan.
Na “dvjestodvojci” ću narednih dana s Lekom, Švabom i jednim od izvođača na “Rock Under Siegeu”, nikad prežaljenim Krehom, pričati o svim nastupima, pa i tom nikad prežaljenog Adija. Bio je poseban. I on i nastup i sve oko njega.
I ona noć kada je u velikoj dvorani u “Skenderiji” premijerno prikazan film “Remake” Dine Mustafića. Za koji je muziku napisao “veliki frajer”.