Volim Brčko. I Savu i Ficibajer. Evo ih na fotki. I Hadžijinu česmu i korito Brke koja se ulijeva u Savu tamo kod onog mosta prema Gunji u Hrvatskoj. Volio sam i sladoled kod Ganije. I poštovao Fudbalski klub “Jedinstvo”.
Volio sam i ribu iz Save. Posebno klena. Tamo, sad je to preko, mislim bilo je i tada ali u istoj državi, u Rajevom selu, gdje smo jednom pristali brodicom da kupimo hljeb, jedan dječak, na nekoj čeličnoj žici, imao ih je nanizanih dvadeset. Kao nisku bisera. Kao što se nižu mjesta u Bosni.
Olovo, Kladanj, Đurđevik, Živinice, Tuzla, Srebrenik, Gradačac, Lončari, Orašje, pa onda pored maloprije spomenutih Lončara prema Brčkom. Puno je tu linija odbrane Armije RBiH. A uđe se malo, kao diverzant, i u one neprijateljske. Danas put do Brčkog, autobusom, traje šest sati. Prođoh Bosnom kroz gradove.
Putovao sam i osamdesetih busom u Brčko. Put je trajao malo više od pet sati. A danas šest. Kad je Karaula i pristupačnija i sređenija, putevi koliko-toliko noviji i sređeniji, a valjda su i busevi bolji i brži. Vjerovatno i zato što u Tuzlu, preko Husina, ulaziš tako dugo da pomisliš kako ćeš ugledati Frankfurt na Jali.
Stanica u Brčkom je skoro prazna. Neno Belan bi otpjevao: “Peroni su pusti.” Prije je vrilo kao u košnici. Beograd blizu, Zagreb isto. Osijek, Tuzla, Novi Sad. Jedino Sarajevo daleko. Kada je ušao na stanicu moj bus je bio jedini. Kada je otišao, buseva više nije bilo. Kažem skoro prazna, jer jedna djevojka čeka nešto. Tamo su dvojica taksista. Kada će naredni put upaliti taksimetar, ne znaju. Ako ga uopšte imaju.
Trafike nema. Da kupim žvaku. Ili one “žilave” bombone. Ima jedna kafana ali nikako nisam mogao skontati da li radi. Ima i kladionica. Ona radi, nisam trebao ni provjeravati.
Jedan čovjek stoji pored nečega što bi se moglo zvati portirska kućica. Čujem rodicu koja me ne vidi da ga pita: “Je li došao bus iz Sarajeva?” “Jeste, ima deset minuta”, odgovara joj. To je jedno od dva pitanja koja će uopšte dobiti tog dana.
U čaršiju nisam ulazio. Stanica pripada novijim dijelovima grada. Odvedoše me na rodbinsko okupljanje na vikendicu u okolici. Bilo svega. Čak i smokvi za koje nisam ni znao da tamo rastu. I neka rastu, i treba da rastu.