To nedjeljno, zimsko, skijaško jutro u Rajskoj dolini na Jahorini mi klinci prekinuli smo zbog “Nedeljnog zabavnika”. Usput, da ne bi bilo lektorisanja i pametovanja: emisija se zvala “Nedeljni zabavnik” bez “j” u imenu dana. A i braća Vranešević iz novosadske grupe “Laboratorija zvuka” koja su otpjevala song za uvodnu špicu, za koji je riječi napisao veliki Duško Trifunović, slomila bi jezik zbog ovog “j”. “Da ne bi nedelje dosadne bile…”, i tako to.
Pili smo čaj, jeli “Jadro” keks i gledali TV u objektu istog naziva kao i dio Jahorine koji već spomenuh, i pokušavali da odgovorimo na pet pitanja koja su postavljali Vajta i Rus. Te 1982., na njenom početku, Vajta je bio najpopularniji pjevač u Jugoslaviji. Nastupio je godinu ranije na Evroviziji u Dublinu i pjevao “Lejlu”, a i pobijedio je na Splitskom festivalu kada je izveo “Mornarevu pjesmu”. Najpopularniji uz Čolu, naravno, i njegovu ploču “Malo pojačaj radio” sa “Mađaricom”. Na II programu neko je gledao “Dozvolite da se obratimo”. Mi nismo. Kasnije je bio partizanski film, ali otišli smo skijati.
Dva, dva i po mjeseca ranije još sam išao u Osnovnu školu “Boriša Kovačević” na Grbavici 1, a kada se počeo emitovati “Zabavnik” već mi je plava kecelja poprimila miris friško otvorene OŠ “Andrija Rašo” u C fazi na Alipašinom Polju. Sa III 3, uz III 1 i III 2, išao sam na snimanje programa u okviru “Zabavnika” koji se zvao “Po štukinoj zapovijesti”, a voditeljica je bila Jadranka Stojaković.
Snimanje je bilo u nekadašnjem Filmskom studiju u Jagomiru. Za nekog je to i Nahorevo, a za mene, danas, ispod Stare Breke. Uglavnom, i za mene i za svakog, danas, ruševina u ratu stradala i nikad obnovljena. Sjećam se da nas je zabavljao mađioničar Bole. Sad nikako ne mogu da nađem taj video-snimak, ali jesam jednom. Negdje. U kadru iza Jadranke na ovoj fotki sigurno nisam. No, ugledao sam se tri, četiri puta na videu. Nosio sam bordo džemper sa rajsferšlusom koji mi je tetka isplela. Ali, avaj, otkud joj bordo vuna kad je znala da navijam za Želju? Vratio sam se kući na Marindvor sa temperaturom.
U Beogradu ću, dvqdeset i sedam godina poslije, upoznati Branka Kičića. Briljantni scenarista i reditelj Miroslav Momčilović zvani Mićo Tetak, zvao je Ahmeda Bureta i mene na snimanje svog filma “Čekaj me, ja sigurno neću doći”. Platio avion, osigurao smještaj i rekao: “Hajd’, sad, malo statirajte.” Ima nas u dva kadra iz kojih smo nestali brzinom ultrazvuka. Sam sebe ne prepoznajem. E, kolega Branko je nešto i izgovorio na setu. Njegov sin, glumac Gordan Kičić igrao je u tom filmu. Branko je Buretu i meni u jednoj pauzi ispričao da je radio kao reditelj na Televiziji Beograd. A onda, jedan je poziv promijenio sve.
“Nedeljni zabavnik” je zrno u sjajnoj niski bisera “one” Televizije Sarajevo koji su realizirani u “Redakciji za djecu i mlade” neponovljive Maje Anzulović. Koja je za “Nedeljni zabavnik”, pored Branka, iz Beograda angažovala Milu Stanojević i njenog supruga Timothyja Johna Byforda, kojeg je, pak, prvo RTB angažovao da dođe sa BBC-a iz Londona, da bi potom došli u Sarajevo. Sve to, i još više, daje mi za pravo da napišem da je ta redakcija bila genijalna.
Na odjavnoj špici vidim mnoga poznata imena. Kamermani, tonci, realizatori, kompozitori, rasvjetljivači, komšije. Ipak, iz ove perspektive, jedno ću izdvojiti. Dušan Petričić je bio zadužen za animaciju špice. Također, gost iz Beograda. Taj maestralni ilustrator i karikaturista, uz svog kolegu, istog takvog, Predraga Koraksića Coraxa, danas je čvrsta likovna opozicija tamošnjoj vlasti.
Koliko se ja kontam u “Zabavnik”, snimljene su tri sezone. Voditelji prve dvije bili su Seid Memić Vajta i Rusmir Agačević Rus, a treće Zijah Zike Sokolović i Slavko Štimac. Meni je jača bila prva postava. Prirodnija, nekako.
U petak, 10. aprila, emitovana je jedna epizoda “Nedeljnog zabavnika”, u okviru obilježavanja 80. rođendana BHRT-a koji je nasljednik nekadašnje Radiotelevizije Sarajevo. Voditelji su bili Vajta i Rus. Možda je sreća, a možda i nije, pa postoji opcija “Gledaj ispočetka”. Pa gledam dok ne istope se boje.