Zvao sam Ziketa Sokolovića negdje početkom proljeća 2008. da ga pitam kakav je s Vladom Divljanom. “Odličan. Tu smo, u Beču.” U redakciji “Slobodne Bosne” pripremali smo proslavu 600. broja u “Domu mladih”. S obzirom da su nam na proslavi 500. broja u Centru za mlade na Grbavici dvije godine ranije svirali “Zabranjeno pušenje”, “Letu štuke” i “Mostar Sevdah Reunion”, morali smo poštovati standard.
Vlada je pristao da svira sa svojom “Nevladinom organizacijom”, uletio je i Zike sa dijelom svojih “Međuigri 0-24”, a zvali smo i blues-sevdaliju Nedeljka Bilkića koji je poveo vrsnog harmonikaša Dragana Stojkovića Bosanca, pa smo tako zadovoljili sve tanane ukuse i nijanse.
Rodica mi je tokom jednog porodičnog druženja na Bjelavama početkom osamdesetih, na velikom papiru za koji ću kasnije saznati da je format A4, na jednoj strani napisala stihove pjesme “Devojko mala”, a na drugoj su bili stihovi iz pjesme “Zašto su danas devojke ljute”. Tako sam se i “upoznao” s Vladom i “Idolima”. Obje pjesme objavljene su na mini LP-u 1981. kad i genijalni, kompilacijski album “Paktet aranžman”, koji je do mene stigao tek nekoliko godina kasnije, jer sam naprosto trebao imati nešto godina da bih išta shvatio.
A onda su “Idoli” 1983. snimili “Čokoladu” i čitava škola je pjevala: “Ja bih te ljubio, ja bih te ljubio.” Ta, naša Osnovna škola “Andrija Rašo” bila je blizu zgrade RTV doma. A još bliže joj je bio kafić koji je držao legendarni golman Sarajeva Refik Muftić. I čitava, ondašnja Televizija Sarajevo, i još pola grada dolazili su tu. Pa i muzičari i svih dijelova Jugoslavije kada bi snimali neki TV show program, recimo, za Novu godinu. Kafić je bio na terasi, a genijalna buregdžinica kod Saje dole, u parteru. Jednom smo na odmoru vidjeli Vladu kako jede pitu, stojeći, iz papira, kao bauštelac, jer unutra nije bilo mjesta.
Prije rata nisam gledao “Idole”, jer oni su se i raspali negdje prije nego što su mene roditelji počeli puštati da idem na koncerte, iako je to bilo u mom šestom, sedmom razredu. Na radiju se i dalje vrtjela “Čokolada”.
A onda ga je Coda doveo u “Labirint” sa njegovim novim “Old Stars Bandom” čini mi se 2000. godine. Mada je moguće da je to bilo i vijek ranije, dakle 1999. godine. Mada nisam zaslužio šamar ni ako je to bilo 2001. godine. Uglavnom, vrhunsko je to bilo izdanje Vlade, njegovog druga iz djetinjstva Zdenka Kolara i ostatka ekipe. Meni je “Malena” bila najveći hit. I sad je. ‘Ta će “Kenozoik”.
Vrlo brzo poslije toga, iako stvarno ne znam što nismo tada, radili smo telefonski intervju. Bio je u vozu na relaciji Beč – Zagreb i stalno nas je nešto prekidalo. Ipak, operacija je uspješno okončana. Drugi put, pak, pričali smo za novine kada je povod bila naša spektakularna proslava. A onda je bila i svirka.
Te 2008., u oktobru, vidio sam ga u Tvornici u Zagrebu na koncertu “Sedmorica veličanstvenih – 30 godina kasnije”. Bio sam sa Arsenom, Sexonom i njegovom suprugom Sašom, a Vlada i Zdenko su – čast svima, i Giletu i Houri i Peri i Predinu i Juri i Darki – imali najupečatljiviji nastup.
U Sarajevu sam ga gledao kad god je nastupao. Uključujući i nekoliko svirki u “Coloseumu”. Jednom je naletio tokom Evropskog prvenstva u fudbalu, ali da me ubiješ ne znam je li to bio EURO 2004. ili 2008. godine. Uglavnom, igrala je Švedska. Pitao me: “E, a jel’ igra Zlatan?”
Bure i ja smo se našli na koncertu Vladine “Nevladine” u klubu Sloga, 2012. godine. Oni su, zapravo, bili saradnici tako što je Bure igrao zapaženu epizodnu ulogu u filmu “Sedam i po” našeg zajedničkog druga Miroslava Momčilovića zvanog Tetak, a Vlada je pisao muziku. Kasnije i za “Čekaj me ja sigurno neću doći” u kojem se pojavljujemo i Bure i ja.
Bio je to posljednji koncert Vlade na kojem sam bio. Kasnije mi je neko rekao da je bolestan. Nazvao sam ga. “Imam karcinom na nagljupljem dijelu tijela, na slijepom crijevu”, rekao mi je. Da, stvarno je najgljuplji, govorim mu. U nekim zemljama ga odstrane čim se dijete rodi. Više nisam htio da ga peglam. Samo sam u emisiji “TV lica kao sav normalan svet” vidio da je smršao.
Tog 5. marta prije deset godina Nikša mi je poslao poruku da je Vlada otišao. Taj dobri, beskrajno talentovani i vječno nasmijani – vječiti dječak. A ja i sad pjevam: “I samo mogu još da lutam, i tako probam da zaboravim sve.”