Veliki Čombe

U augustu 1999. održan je 1. Motovun Film Festival. U srcu Istre, iznad rijeke Mirne, gdje su najbolji tartufi. Franjo Tuđman je bio živ, a taj sjajni reditelj na pogrešnom političkom putu Antun Vrdoljak puno se pitao. “Producirao” je sukob nacionalnog Pula Film Festivala i prvospomenutog, jer mu je osnivač MFF-a Rajko Grlić išao na živce.

Ovo je, zapravo, tekst o Boganu Dikliću, velikom beogradskom glumcu koji danas slavi 71. rođendan. Obećao sam samom sebi da neću ni pogledati pomagače-pretraživače dok budem pisao ovaj tekst. E, sad, koliko se sjećam, prvi MFF je trajao pet dana, i to između 10.,11. i 15., 16. augusta. Uglavnom, Vrdoljak je odlučio termin Festivala u Puli pomjeriti upravo za te dane u augustu, s obzirom da se filmska fešta u Areni do tada održavala, a i od tada se održava u julu. Baš tako je i ove godine bilo. 

A bilo je i napeto u Istri tih dana, nervoza se nožem mogla rezati, lajanje HDZ-a na zvijezde trajalo je noćima nakon vrelih dana. Da, igrao je Bogdan Diklić u filmu “Lajanje na zvezde” Zdravka Šotre, ali to s HDZ-om, naravno, nema nikakve veze. No, trebalo je zbog zlobnog HDZ-a imati hrabrosti preći granicu Srbije i Hrvatske i biti prvi glumac iz Srbije koji je došao u službenu posjetu Hrvatskoj. To je sada smiješno, ali tada nije bilo nimalo naivno. Vjerujte. Došao Dik kod Rajka Grlića – s kojim je sarađivao na izvrsnoj seriji “Grlom u jagode” i igrao Čombeta – u Istru da proslavi 46. rođendan. Imao je on zaoprave i bend, “Kuguars” se zvao, u kojem su svirale njegove kolege, a on bubanj. 

Bilo je derneka tih dana u gradiću “visokom” 1.000 metara. Vrhunski je bio onaj na terasi Hotel “Kaštel”, kada su na zatvaranju MFF-a svirali “Gustafi”. Na bis su izlazili valjda 149 puta, frontmen Edi Maružin je pio votku, a posljednji zvižduk odsvirao je Dik, kada je sa galerije zapjevao neku sevdalinku. A onda se samo čulo: “Doručak.”

Svi u salu za objede Hotela “Kaštel”. Misleći da je samo jedna. Dika jedva zapadoše dva kruga salame i tri pravougaonika žutog sira. Dok ih gleda onako smežurane u tanjiriću, prilazi mu sarajevski glumac Milan Pavlović: “Hej, Dik, samo tišu, ima tamo još jedna sala, sad izbacili frišak doručak.” Ustade Dik i bez razmišljanja krenu prema mjestu kvalitetnije ispaše. Ali avaj, za trenutak se vrati i pljunu u svoj tanjirić. Da ne bi ostao bez salame i sira, jer ko će vjerovati Sarajlijama, možda će ga Milan izraditi. 

Od Sarajlija je tada u Motovunu bio i reditelj Pjer Žalica. Tada su on i Dik dogovorili saradnju za film “Gori vatra”. Koji se trebao početi snimati narednog ljeta, ali nije, već 2002. godine. Ostvario je Bogdan Diklić u tom filmu jednu od onih svojih fanatastičnih uloga. A one koje nisu takve – odlične su. Fule nema. Kao kod Dustina Hoffmana.

Ove godine bio je gost 1. “Cinehilla”. To je ustvari Festival koji je iz Motovuna prebačen u Gorski kotar. I dobio počasnu nagradu. Nepoznato je kakav je bio doručak. 

E, da, igrao je i u “Nacionalnoj klasi”. I u “Maratoncima”. I u “Buretu baruta”. I u mostarskoj “Odbrani i zaštiti”. Više mi se na da nabrajati. Rođen je u Bjelovaru.