Kad je papa Franjo došao u Sarajevo, 6. juna 2015., obukao sam, kao za Bajram, najljepše što sam imao kod kuće. Dres Argentine. Ustvari, to je bilo drugi put tog dana. A prvi put, kad samo otišao da ga vidim, ispred Predsjedništva BiH ne znam šta sam obukao, samo znam da mi se strašno jeo sladoled Kapri. I kad sam ga vidio sa onog zidića između parkića i trotoara preko puta austrougarske zgrade u Titovoj 16, osjetio sam neku dragost.
Kad je papa Franjo ušao u zgradu Predsjedništva ja sam se curiknuo u Kralja Tomislava gdje sam tada stolovao da, je li, zveknem sladoled i obučem dres Argentine. Taman dok Franjo razgovara s onom trojicom. Onda sam svratio kod Dervoza na dva zvrka “domaćeg” i jogurt, potom Sutjeskom pored Druge gimnazije, pa lijevo do ugla Alipašine i Kemal-begove, i još malo prema Danijela Ozme, da nađem dobro mjesto i pozdravim papu Franju na putu prema Koševu. Već je bila velika gužva, a ja sam pokušavao pronaći kadar.
Vrlo brzo je prošao pored nas, ja sam se trudio da me vidi u dresu Argentine, što je bilo prilično nemoguće jer sam bio u drugom, trećm redu, a i nije došao u Sarajevo da bi vidio mene nego sve nas. Ja sam svoju dužnost obavio.
Noć prije svirali smo u “Kaktusu”. Onom “lažnom”, kako smo ga zvali, jer pravi je nekad bio u Domu mladih, a ovaj u KSC Skenderija. Direktno s platoa. Taj koncert je bio važan samo zbog jednog: fenomenalnog Spahinog plakata.
Tu ja više ne bih imao šta dodati. Što se tiče koncerta, mislim.
A treći put sam Papu vidio, a zapravo prvi, 12. aprila 1997., kada nam je u posjeti bio Ivan Pavao II. I tada je, kao i 6. juna 2015. bila subota. Stajao sam na uglu Ferhadije i Strossmayerove. Bila je tu Amela, njen Samir je radio u Katedrali za Radio BiH, više se ne mogu sjetiti ko je još bio od raje, ali činilo mi se da smo svi zajedno upravo to – raja, i da svako svakog poznaje. Papa je s kardinalom Vinko Puljićem, ispred Katedrale, pozdravio nas – raju.
Moj drug Ćesa, koji arhivira, distribuira i reproducira čudnovate zgode, evo opet, raje, s malo jalijaškog naboja, kaže da je, kada je papa Ivan Pavao II prolazio pored Alipašinog Polja, njegove A-faze, negdje preko puta aneksa RTV doma, čuo kako je neko zagalamio: “Ivane.” Kao da mu je jaran iz škole.
I zaista, treba biti skroz jednostavan kao i oni: papa Wojtyla i papa Bergoglio ponašali su se, govorili, gestikulirali, išaretili, smijali se kao da su sa svima nama išli u razred. Dragi ljudi, neizmjerno pametni i nevjerovatno karizmatični.
Papa Bergoglio je navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro iz Buenos Airesa. Oni su jučer izgubili kod kuće. Nije ni čudo. Tuga za papom Franjom je pregolema. I ne znam zašto su uopće igrali. Za koga je navijao papa Woytila ne znam. Obojica su bili na Koševu. Poljska i Argentina još nisu.
