Te zime jedini put smo raspust imali u februaru. Razlog je bio održavanje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu od 8. do 19. februara 1984. godine. Znate već staru priču da snijega nije bilo 7. februara, ali je zapadao u noći na 8., i to baš zapadao, da se jedva moglo doći do “Koševa” gdje je bilo otvaranje.
Mi djeca iz zgrade sa tri ulaza u ulici Klare Cetkin (danas Bosanska) od 10-12 u C fazi na Alipašinom Polju po čitav dan smo bili vani, osim kad su nastupali naši. Doduše, i ostale smo gledali, ali smo jedva čekali da izađemo vani. Gledali bismo, recimo, takmičenje u bobu na Trebeviću, gdje su nam članovi naše selekcije – Stojnić, Franić, Rađenović, dva Sokolovića, Vujadinović – bili idoli, a onda smo iza zgrade pravili bob i ulijetali u njega potezima gimnastičara na konju s hvataljkama. Naravno, bob od snijega, kojeg je bilo za izvoz, urušio bi se, a onda smo pravili novi. Bili smo neviđeno uporni.
A u bobu je DDR bio neprikosnoven. Prvo bi im druga posada osvojila zlatnu medalju u dvosjedu, a prva srebrenu, a onda bi prva posada osvojila zlatnu medalju u četverosjedu, a druga srebrenu. Sovjetima i Švicarcima trebalo je skratiti stazu za onu jednu krivinu (bilo ih je trinaest, a sedma najzajebanija) kako ne bi bili bronzani. Ipak, meni je Jugoslavija bila top.
No, ne pišem ja ovo zbog boba. Već zbog jednog događaja kojem nisam prisustvovao, a kojeg se sjećam i danas kao da je bio jučer. Moja verzija ide otprilike ovako. Preko puta B faze bilo je Olimpijsko selo Mojmilo, danas stambeno naselje. A između, na ulazu u Selo, u vrijeme ZOI-ja bila je menza. Kasnije će to biti sportska dvorana, koja je u ratu zapaljena, pa poslije rata ponovo sagrađena i sada se oficijelno zove Olimpijska dvorana “Ramiz Salčin”.
Ingemar Stenmark (lustracija: Agencije)
Tamo su objedovali takmičari, treneri, ljekari, fizioterapeuti i direktori svih 49 reprezentacija koje su učestvovale, a tamo, u novim zgradama su spavali i medalje sanjali. Elem, najbolji alpski skijaš tog vremena i jedan od najboljih svih vremena, Šveđanin Ingemar Stenmark, bio je u Sarajevu, barem sam tako informisan, iako nije imao pravo nastupa. Takmičio se sa profesionalcima u Americi, a tada je profesionalni sport strogo bio odvojen od amaterskog. Pa ga je zbog tog nečasnog djela kaznio Međunarodni olimpijski komitet, ali je bio sa svojima.
E, sad, moja je pretpostavka, po kojoj možda i napišem scenarij, da je veliki Ingo večerao u menzi, a onda malo prošetao po susjednom kvartu. Potom je prošao i pored moje zgrade. Lijevo-desno, između zgrada, pa iz B u C fazu, kroz pasaže i prečice stare, može se tu nabrati jedno kilometar. Kako se u tom trenutku ispred zgrade prema parkingu zatekao samo jedan naš drug kojeg je od sve djece najmanje interesovao sport, a pritom ni niko stariji, ni danas mi nije jasno. Pogotovo što smo povazdan bili napolju. A da, možda je to bilo onu noć kad nas je dvadesetak bilo na platou ispred Skenderije, tačnije Doma mladih da vidimo kako Jure Franko dobija srebrenu medalju.
Sutra nam je prepričavao Ingemarov prolazak ispred zgrade. “Hoda Stenmark, a ja ga gledam”, kaže on, kojeg, dakle, sport ni najmanje nije interesovao, ali je znao Stenmarkov lik. To su svi znali. “Šta je imao na sebi?”, pita ga malo stariji komšija. “Imao je jaknu i pantalone”, odgovara on. “Pa, dobro, jarane, neće valjda bit’ u kapaćim”, stiže replika. “Hej, imao je kapu sa onom kićankom”, veli posmatrač Ingemara. “Da ti možda Kićanovića nisi vidio?”, ide dosjetka preko mog desnog ramena. A onda sam i ja postavio pitanje: Šta si mu rekao? “Pa ništa”, odgovara. Kako ništa?, velim dalje. “Šta ću reći, majke ti, šta bi mu ti rekao?” Ja ne znam švedski pa mu ne bih ništa rekao, ali bih ga odveo kući da ga upoznam s tatom, mamom i bratom. Sigurno bi se obradovali, a i on bi.
Davno su minula ta lijepa zimska vremena. Danas je bob staza na Trebeviću muzejski eksponat u više dijelova. Šetaš šumom, a onda naletiš na komad bob staze, kao da ima pet, šest kila pa ga je neko odgurao jer je smetao beračima gliva poslije kiše. Tada su bile XIV Zimske olimpijske igre, a sada su u toku XXV. A ja i dalje zamišljam kako Ingo u našem stanu na sedmom spratu pije kafu i jede kadaif, nakon što se jedva izborio sa žilavim listom kiselog kupusa koji je prekrio fil od faširanog mesa, sve pokušavajući viljuškom okrenutom na kant učiniti gastro-distrakciju. A sarma je uvijek bila tako divna. Još s pireom.