To grandiozno zdanje, ta sila od betona, taj hram košarke i koncerata, Kulturno-sportski centar “Skenderija” zvanično je otvorio Josip Broz Tito došavši na premijeru filma “Bitka na Neretvi” 29. novembra 1969., na Dan Republike. Sili, kako rekoh, ni granate s brda nisu mogle ništa za vrijeme četiri godine opsade Sarajeva, ali tu postratnu noć mogla se srušiti. Na isti datum.
Bilo je to 29. novembra 1997. godine. Tek 28. godina nakon što ju je Tito pustio u pogon – samo što se Dan Republike u međuvremenu izgubio i nismo se više radovali nezapamćeno velikom boju neradnih, prazničnih dana – u “Skenderiji” je bio sportski praznik. Košarkaški. U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo igrali su Bosna i Hercegovina – Hrvatska.
Utakmica je odigrana u velikoj dvorani KSC “Skenderija”. Danas se zove “Mirza Delibašić”, po najvećem bosanskohercegovačkom sportisti, koji nas je napustio četiri godine kasnije. I veliki, od dvorane veći Mirza Delibašić Kinđe je bio na toj tekmi, u društvu Zorana Moke Slavnića, svog prijatelja i kolege iz slavne reprezentacije Jugoslavije – u periodu od 1975. do 1980. osvojili su zajedno u timu dva evropska, i po jedno svjetsko i olimpijsko zlato – koji je iza koša, u tamo nekom šestom, sedmom redu, stajao na stolici da bolje vidi.
Bio sam na toj tekmi sa Jasom i Dunjom, u gornjem dijelu zapadne strane dvorane. Dobili smo, Nenad Neno Marković je razvalio i odigrao valjda najbolju partiju u svom životu, a Dino Rađa dobio uvrede kakve valjda nikad u životu nije dobio i to na kraju dana u kojem je obilazio sarajevska mezarja. Senad Avdić je napisao tekst za “Slobodnu Dalmaciju” i izvinio mu se.
Kad je spiker, a ko je to mogao drugi biti do Nikola Noka Bilić, izgovorio ime Damira Mulaomerovića, Tuzlaka koji je igrao za Hrvatsku, tada, e baš tada (vratimo se na prvi pasus), mislio sam da će se dvorana srušiti. To većina od sedam, osam hiljada u sali nije nikako mogla svariti. Sto godina kasnije, radio sam intervju sa Damirom u tuzlanskom naselju Slatina. Kažem mu kako sam čuo da je poslije utakmice izašao u grad da proslavi našu pobjedu i da je viđen u tada popularnom klubu u Sarajevu “Senator” u Strossmayerovoj ulici. Smije se. Kaže: “Jaštasam.” Je li Neno došao po tebe u hotel, pitam ga. “Nije, mada smo se vidjeli u Senatoru”, kaže, “nego Ismet Ćelo Bajramović”.
Noć prije bio sam na pressu u “Skenderiji”. Sabahudin Baho Topalbećirević mi je rekao, s obzirom da je on već postavio pitanje pa da ne dosađuje, da selektora Hrvatske Srećka Medvedeca, koji je preminuo u februaru ove godine, pitam je li svjestan da ga u dvorani čeka pakao. Nisam ga pitao. Nešto mi bilo bezveze. A bio je, šta drugo. Baho je komentarisao utakmicu.
Danas vidim da ćemo u ovom novom ciklusu, protiv Hrvatske igrati 21. novembra negdje, a u Sarajevu tri dana kasnije. Revanš utakmice iz 1997., odigran je jesen kasnije i dan ranije, 28. novembra 1998. godine. Neno je opet razvalio. Glavni igrači dvije reprezentacije sada i saigrači iz Real Madrida, Džanan Musa i Mario Hezonja neće igrati u prvoj utakmici, jer imaju Euroligu protiv Albe. Moguće da ćemo ih gledati u “Skenderiji”, ako se Musa oporavi.
Na tekmu 24. novembra možda i odem. Ali i ako odem, i ako opet dobijemo, stanje u dvorani i dernek kao onaj 29. novembra 1997. su nemogući. Fešta je bila takva da sam ambiciozno krenuo na promociju albuma “Protesta” zvanog “Jedvanosimsoboakalomistobo” u klubu “Obala” na Akademiji scenskih umjetnosti. Išao sam ulicom Skenderija i skrenuo lijevo u ulicu Čobanija, pa odmah opet lijevo, u caffe bar “Rock Teatar”, umjesto da sam krenuo prema mostu Čobanija pa na ASU. Čini mi se da sam tek maloprije izašao.