Jednom, nekad, ne znam, možda prije sedam, osam godina, sreo sam kod Centralnog zatvora u Branilaca grada u Sarajevu jednog našeg muzičara. Zadihan, crven što od vrućine, a kasnije skontah, i od stida, ljut, ide u pravcu Radićeve. “Bježi, ba, ono isto pijaca.” Bio je ispred Pozorišta, i bio je SFF, a tamo je bio pozvan zbog nečega.
Da. Pijačarski odnos organizatora pod sloganom: Daj svega i da izgleda puno skuplje od nabavne cijene, provlači se godinama. Kako se pravi spisak važnih osoba koje će biti pozvane na otvaranje SFF-a i druge večeri, nisu nam kazali. Uglavnom, ima poprilično mjesta u Narodnom pozorištu Sarajevo i za sarajevski polu-establišment, ali i za osrednje zagrebačke glumce i fin dio umjetničkog Beograda koji se sjati tokom manifestacije, a kojima su komentari na platformi ćevapa sve što imaju reći o Sarajevu.
Ali, kako u Direkciji SFF-a dođu na ideju da na crveni tepih pozovu Seku Aleksić, turbofolkersku zvijezdu iz komšiluka, to mi nikako nije jasno? Dobro, šetali su tim tepihom, ili ćilimom, i Kunto i Panto, i Elmedin i Elvedin, i Emir i Semir, i Magoda i Jagoda (valjda se neka glumica, rediteljica, producentica tako i zvala), dobro Višnja, i oskarovci i pulicerovci, i poznati i nepoznati, i Rozga i Karleuša, pa što ne bi i Seka.
Međutim, mene nešto drugo interesuje: da li svi oni koji prošetaju crvenim tepihom i vidimo da zakorače u zdanje otvoreno 1921. žele pogledati film? Ili se ispare na ona bočna vrata prema parkingu. Doduše, Seka je sinoć imala jednu olakšavajuću okolnost. Gledajući film nije se morala patiti, jer filma nije ni bilo. Naime, bila je dodjela nagrada.
Na fotkama sinoć, dakle, ugledah Seku na vrh stepenica Pozorišta pa ne vjerujem da sam propustio info da je igrala u nekom filmu. Ili seriji. Ili da je pjevala. Možda igrala samu sebe. Ustvari, sevap je taj info propustiti. Kako bi to Ćesa rekao: “Sevap je u pozorište zakasniti.” A sinoć posebno. Pa pitam jednog nakon što je vidjeh u kadru: “Je l’ ono Seka?” Kaže: “Jaštaje, vidiš da ima onaj ben k'o Cindy Crawford.”