Danas je rođen moj drug Boro. U ljeto 1992., prvo ratno ljeto i prvo ljeto u mom životu tokom kojeg nisam pio hektolitre hladne Coca-Cole, odnosno ni kapi jer je naprosto nije ni bilo, raja iz jedinice “Kulin ban” Armije Republike Bosne i Hercegovine u C fazi na Alipašinom Polju pričala mi je kako je kod njih bio novinar “Slobodne Dalmacije” iz Splita i njegov jaran fotograf. A ja, šta sam mogao reći nego – bježi, ba, kakvog Splita.
U tom kakvom, ba, Splitu obreo sam se šest godina kasnije, u junu 1998., kada sam došao u prijateljsku posjetu redakciji “Feral Tribunea” u ulici Šetalište Bačvice na broju 10. Predrag i ja smo sarađivali na dva nivoa: on je ponedjeljkom najavljivao novi broj “Ferala” na “Studentskom eFM radiju” na kojem sam radio emisiju “Dinastija”, a ja sam tokom 1998. svake sedmice skupljao gluposti za “Mahsuz Shit”, podrubriku legendarnog “Greatest Shita”.
Tajnica Željka me u redakciji na 3. katu te zgrade uputila u kancelariju u kojoj su sjedili Predrag i Boro. Ušao sam i vidio samo Predraga. Upoznali smo se i nakon onog kurtoaznog “dragomijedragomije”, pitao sam gdje je Boro. “Eto ga brzo”, reče Predrag. I tako smo nešto bezveze pričali, samo što se ne sjećam šta ali je sigurno bezveze, vjerovatno o “Želji” i “Hajduku”, kad je Predraga nazvala supruga Sandra. Nakon vrlo kratkog razgovora, rekao je isto vrlo kratko: “Haj'mo na ručak.” Spustili smo se niz skaline i taman da izađemo, kad eto ti Bore na vratima. Bio je sav u bijelom, isto doktor iz bolnice “Firule”: bijela majica, bijele bermude, bijele “starke” i bijele čarape. “Dragomijedragomije”, gdje ćete – tu ćemo, on gore, a mi pravo u dvorište.
Već dva mjeseca kasnije, svratio sam u redakciju “Ferala” kada sam krenuo na Brač. Tad sam s Borom pričao o njegova dva boravka u ratnom Sarajevu u julu i u decembru 1992. godine. Tražio sam i da mi se iskopiraju ta dva teksta objavljena u “Slobodnoj Dalmaciji”. Imam ih još negdje, samo bih se trebao zaroviti u arhivu. Tražio sam i da mi se iskopira njegov tekst iz Vukovara, u koji je ušao kad je pao, u novembru 1991. godine, prekjučer je obilježena godišnjica. To, kako su on i fotoreporter Maganja ušli dva puta u Sarajevo, on i u Vukovar, a ne zna se gdje je teže, zapravo nemoguće bilo ući, priče su koje samo Boro može ispričati. Prepričavanje je potpuno besmisleno. Uglavnom, tad sam se uvjerio da je novinar iz kakvog, ba, Splita bio u Sarajevu. S tim da je u julu upoznao mog druga Džemu. Kada je došao u decembru Džeme više nije bilo. Poginuo je jurišajući na gamad nekoliko dana ranije u Nedžarićima.
Istog tog augusta 1998. gledali smo “Rolling Stonese” na “Hipodromu” u Zagrebu. Gledali smo, ali se nismo vidjeli. To je onaj koncert koji je trebao, u okviru turneje “Bridges to Babylon”, biti održan u maju, pa je Richards pao s merdevina u vlastitoj kući kada je pokušavao dohvatiti neku knjigu iz sopstvene biblioteke. Kad je kupio kartu, Predrag mu je rekao: “Hoš se kladit da neš otići na ‘Stonese’ u Zagreb?” Ali, priča ima uvod iz 1990. godine.
Velika turneja “Stonesa” tada se zvala “Steel Wheels”. A veliki urednik “Slobodne Dalmacije” Joško Kulušić, koji je ovaj svijet napustio već spomenute 1998., znao je da su Boro i Predrag veliki fanovi Jaggera i ekipe u kojoj je još Wyman svirao. No, “paket aranžman” za njihov koncert u Beču bio je jedan: dakle, karta, put, smještaj i dnevnica. Joškova kraća šibica odlučila je pobjednika nagradne igre. Naime, Predrag je izvukao dužu.
Onda je Boro 1998. kupio kartu za “Stonese” u Zagrebu u maju i nije otišao, što je Predrag i rekao. I smijao mu se svaki dan. Viktor je napisao urnebesnu Bilježnicu Robija K. o “malom Demžuloviću koji nije iša na Stounze”. A kada se taj 19. august 1998., skroz približio, Predrag je rekao da sad može ići. Amin.
Fakat nikad neću zaboraviti kada sam u okviru MESS-a, u oktobru 1999., sam sjedio na balkonu Narodnog pozorišta Sarajevo i gledao predstavu nekog Iialijana, čini mi se. U onom mraku ugledao me Bure i sjeo pored mene: “Jesi vidio da je Boro otiš'o iz ‘Ferala’?” Đe, ba?, upitao sam ga. Italijan je nastavio.
Prvi put poslije rata, Boro je u Sarajevo došao 2001., kada ga je Pirke doveo kod Kože u “Nostalgiju”. Istog onog Kože čijim je vicevima počinjao svoje kolumne u “Oslobođenju”. U junu 2022. Boro je u Sarajevu promovisao četiri knjige koje imaju najmanji zajednički sadržilac “Kod Kože”. E, te 2001., ne znam tačno u kojem mjesecu, kod tog istog Kože dočekali smo rano jutro pola šest, kada i Milena svakog dana putuje. (Za)ostalim bez cigara, pričanjavao nam se sarajevski “Marlboro”, onaj mekani čije su filtere premazivali medom.
U maju 2002. sjedili smo u “Nostalgiji” prije derbija “Željo” – “Sarajevo” na Grbavici. Na jugu smo bili Boro sa šalom “Liverpoola”, reditelj Haris i ja. Dobili smo “Pitare” 1:0, Gredić je dao go glavom kad smo napadali prema jugu i došao do ograde, ispod nas, da proslavi go. Koji dan kasnije, Boro će u Pećkovim “Danima” objaviti genijalan tekst o sarajevskom derbiju.
Kao dostavljač iz “Glova”, sad i ja vama dostavljam komadić tog tekstualnog bureka s jogurtom: “Ovdje je, naime, normalno da, čak i nakon derbija koji odlučuje prvenstvo, navijači i jednih i drugih zajedno odu na piće u kafić kraj stadiona. Da, dobro ste čuli: kafić kraj stadiona – to ovdje zaista postoji. I, zamislite, to nitko ne demolira. Nitko da barem zapali kiosk ili razbije izlog! Potpuno je nejasno u čemu je fora, ali izgleda da, iz nekih teško dokučivih razloga, u Sarajevu i nije osobito popularna zabava nakon utakmice srušiti i zapaliti grad. Ne. Ovdje, naime, znaju reći da svaka p**** s brda može zapaliti i srušiti Sarajevo. Samo ga Željo, međutim, može pobijediti.”
U oktobru 2003. bilo nas je milion u njegovom stanu na Bačvicama, prije utakmice “Hajduk” – “Roma” u rasporedu rahmetli Kupa UEFA. Već sam negdje na ovom bajramogluu pisao o tome. Ganjao me bejzbol palicom po terasi svog prizemlja u zgradi u kojoj živi, kada sam zagalamio “Dinamo Zagreb”. Te noći, poslije tekme, prvi put sam slušao njega i Predraga kako izvode “melodije”. Ono od čega je kasnije čitava Predragova “SFR Regija” tila umrit od smija.
Sjedimo četiri godine poslije, pak, tog vrelog julskog dana, u bašti hotela “Ragusa” u Stocu Bure, Predrag, Sandra, Boro i ja, tokom prvog od ukupno tri “Festivala kratkog filma”. Boru i Predraga Stočani su pozvali da im se zahvale, ukratko, za njihov profesionalizam “glede i unatoč” Bosne i Hercegovine. Kad su ih prozvali, neko je od raje dobacio: “Jebo sad hiljadu dinara”, što je naziv knjige koju je Boro objavio dvije godine ranije. Bure i ja smo, koji sat prije, Predraga i Boru zajebavali zbog “Dinama”. Dakle i Boru, koji je 1979. kao petnaestogodišnjak došao na “Koševo” s navijačima “Hajduka”, kada su dobili “Sarajevo” 2:1 i posljednji put postali prvaci Jugoslavije. Pametnom je i išaret dovoljan, pa je Boro Predragu očima pokazao da misli na mene: “Što ti meni nisi prije rekao da je on ovakav, da ga ubijem.”
Ima toga o Bori za dvije knjige. A ima toga za dvije godine čitati i gledati na ovim internetskim, što bi rekao Franjo, “bespućima povijesne zbiljnosti”.
A vjerovatno nema kad je u redakciju “Ferala” banuo izvjesni Dino i prijetio da će ih sve raznijeti bombom, pa ga je Boro nakon dva sata “razgovora”, kao pregovarač u sceni talačke krize, premuntao da to ne čini jer je baš bezveze.
Dok sigurno ima kad je njemu i Predragu izvjesni Marko, krezavi “zenga” u maskirnoj uniformi, u restoran “Stefanel” gdje su njih dvojica i Viktor pravili planove za samostalni “Feral”, donio “Čavoglave”. To bi moglo biti nekad tad.
Ima toga. Ali nema Maganje, Joška, Predraga i “Nostalgije”. Ima i Bore i Kože. A baš “Kod Kože”, nakon što je Boro dobio prvi dio jedne zdravstvene životne bitke na spomenutim “Firualama”, desio se sredinom prve dekade novog milenija, zanimljiv osvrt. Naš drug Širli, koji je doktor, ali malo hipohondričan i jako smiješan, u pauzi između dva mjerenja pulsa kažiprstom lijeve iznad dlana desne ruke gostu iz Splita je rekao: “E moj, Boro, Ti bar znaš šta ti je.”