Piše mi Bure sinoć da je – šaltajući kanale, a na šta on zna naletjeti u tim sesijama tačno me nekad strah da na minu ne nagazi – vidio snimak grupe “Valentino” u nešto izmijenjenom sastavu gdje sam ja svirao bas gitaru. Obradovao sam se da postoji video sa festivala “Sunčane skale”, a zapis sa mnom u grupi “Valentino” mogao je nastati samo tada, u julu 2001. godine.
A “član” sam postao tako što sam radio intervju sa Zijom Rizvanbegovićem za “Slobodnu Bosnu” nakon što je objavio dva singla: “Kad se spuste zavjese” i “Odlazim, korak naprijed, nazad dva”, i tako najavio povratak na regionalnu muzičku scenu. Sjedili smo koji dan kasnije kod njegovog brata Goge u kafiću na Ciglanama kad me pitao imam li kad da s njim idem na festival u Herceg Novi i da sviram bas. Odgovorio sam kontrapitanjem: A đe mi je bas? “Ma, posudićemo tamo, jebote bas.” Onda me pitao znam li koga da zna svirati gitaru, a ja sam rekao: Znam, Dženu. Razvaljuje, a nema ni dvajes godina.
Zijo je uskliknuo: “Exellent!” Potom smo otišli kod Reska u “City Bar”, blizu “Goge”, da pronađemo Omara, Dženinog brata. On je sjedio s Keketom i nazvao buraza da mu saopšti radosnu vijest. Dženu smo čuli kako urla s druge strane telefonske žice zvane mobitel: “Ja član ‘Valentina’? Ma, lažeš.”
Zatim nam je trebao prateći vokal i brzo smo se dogovorili da to bude moja školska drugarica Tinka, operska pjevačica iz Amerike, koja se vratila u Sarajevo nekad 1998., čini mi se. I bili smo spremni za polazak. Po nas je došao vozač “Sunčanih skala” i doveo nas tačno do ulaza u “Institut dr. Simo Milošević” u Igalu, gdje su bili smješteni izvođači na “Festivalu”. Ako ne znate ili ako ste zaboravili, “Institut dr. Simo Milošević” je crnogorski “Reumal” u našoj Fojnici. To je ono kad vas bole krsta, imate išijas ili vam se krive kosti, pa onda odete tamo da vas isprave. A imaju i ono blato na plaži u koje se uvaljate kao šnicle u brašno, jaje i prezlu, pa onda ono blato nešto izvlači iz vas.
Već silazeći niz stepenice, nakon što smo se smjestili, na recepciji sam ugledao Belana i njegove “Fiumense”, što znači Lea, Vedrana i Olju, raju sa dočeka Nove 1998. godine u “Labirintu” kod Code. Nakon “đesi, đesi, šta ima, otkud ti, vi, i što si došao kad te niko nije zvao”, pitao sam Olju: Hoš mi dat’ bas? Rekao je: “Neću. Šalim se. Neću. Ma, hoću”, i smijao se od srca, iskreno i glasno svojoj najnovijoj provali. Onda smo otišli do Herceg Novog i nakon obilaska četiri, pet kafana skrasili smo se u šestoj i ostali do sedam.
“Festival” je održan na Kanli Kuli, čuvenoj hercegnovskoj tvrđavi, gdje sam 1983., kao jedanaestogodišnji dječak, gledao “Azru”, kad smo ljetovali u obližnjem Kumboru. Tata me pustio na koncert jer mu se supruga zvala Azra. Njih dvoje i buraz šetali su rivom i večerali, dok sam ja gledao Johnnyja.
Sad, zaista, ne znam šta da kažem o svom nastupu, pa ću biti kratak: razvalio sam. Zato što je nastup bio na playback. U prvom redu sjedio je Pecikoza, član žirija, i smješkao se ispod onih obrva kad je Zijo plesao s gitarom, Tinka uvijala i izvijala, Dženo upao u ritam kriveći glavu, a ja gledao neku trebu s desne strane. Kad su svi sišli s bine, nakon što smo izveli “Odlazim…”, ostao sam sam i pozdravljao raju.
A “Valentino” sam prvi put gledao na Televiziji Sarajevo 1984., kada su nastupili na svečanoj ceremoniji polaska Štafete mladosti sa “Stadiona pod Bijelim brijegom” u Mostaru. Bio je neki mart i bio sam oduševljen stvarkom “Volim te još”, koja je i danas jedna od najvećih pjesama snimljenih u Sarajevu. Onaj bas “pambababa, pambababa, pambababa, ba-ba-ba-ba” odsvirao je Brega.
Ali, tada nisam ni znao da je osnivač, gitarista i kompozitor “Valentina” Zijo moj rođak. Jednom je tetka Amira svojoj majci Hajri, ali i mojoj majci, jer smo nas jedanaestoro unučadi našu nanu ili nenu zvali – majka, rekla da je vidjela Zijinu majku, našu rodicu. Belkisa Rizvanbegović, dugogodišnja direktorica II gimnazije i predsjednica Skupštine Opštine Centar, između ostalog, bila je jedna od najutjecajnijih Sarajki u drugoj polovini 20. vijeka. Majka Hajra, iz sela Lokve na Dubravskoj visoravni kod Stoca, tada privremeno nastanjena u ulici Bjelave 81 jer je čvrsto vjerovala da će se nekada vratiti u svoj rodni kraj, izjavila je: “A onaj joj mali svira tamburu.” E, tamburaš Zijo je napravio odličnu karijeru i bio zvijezda, mada sam ja volio neku drugu muziku. Ali, koga baš briga šta sam ja volio.