Predrag(i) Duje iz Splita

Danas je rođen Predrag Lucić. A Boro Dežulović je jednom napisao: “Davno prije Yahooa i Googlea bio je Predrag Lucić.” Možda neko neće povjerovati, ali bilo je tako. Ima ona fotka njih dvojice s Viktorom Ivančićem. Sva trojica – Studio “VIva LuDež” i čudo zvano “Feral Tribune”. Najbolja novina na ovim prostorima ikad. Bez dileme i trileme. Dvojica stoje, a jedan čuči. Tad nisam znao ko je ko. Kasnije ću, nakon identifikacije sumnjivih lica, doznati da sam pogodio Viktora. Od Predraga koji je čučao mislio sam da je Boro. I obrnuto. A i nisam puno pogriješio. Isto je. Boro i Predrag. Boro i Duje. Boro i Ramiz.

******

Moj tata bi osamdesetih godina ponekad znao kupiti i “Slobodnu” i “Nedjeljnu Dalmaciju”. U ovim drugim novinama sam kao srednjoškolac čitao podlistak “Feral”. Kad mi je Mirso, kolega radio-amater iz Odžaka sa tadašnjim mjestom prebivališta u Zagrebu, 1993. rekao da je “Feral” počeo izlaziti kao, prvo dvotjednik pa onda i, tjednik, samo sam tražio način kako da mi neko dobaci novine u Sarajevo pod opsadom i u totalnoj komunikacijskoj blokadi.

Mislim da mi je Delka, čuveni tonac Radio Sarajeva, negdje počtkom 1994. rekao da je na UNPROFOR-ovom spisku za let u Zagreb. Tamo su mu bili supruga i kćerka. Imao sam čast da preko radio-stanice “Kenwood” smještene u Odjeljenju odbrane Centar budem zadužen za njihov kontakt. I, kad me pitao šta bih volio da mi donese iz Zagreba, ja nisam imao normalnu narudžbu: bajadera, vegeta, domaćica i to nešto. Rekao sam da mi kupi “Feral”. I donio mi je četiri, pet komada. Doduše, i njegova Dina mi je kupila leviske.

Tokom 1995. obreo sam se u Njemačkoj, u gradiću Bruchsal u blizini Karlsruhea u Baden-Württembergu, gdje je živio tatin poslovni prijatelj “iz mira”. I baš od toliko gradova i gradića u toj pogolemoj državi, e baš tu je živio Albert, Mirsin drug iz radio-kluba u Odžaku koji je u izbjeglištvu egzistirao u prostorijama džamije u Folnegovićevom naselju u Zagrebu. On je bio fan “Feral Tribunea”. Jednom sam ga na bazenu pitao gdje je kupio “Feral”. Rekao mi je: “Na Željezničkoj stanici.” Dotad su stizala dva primjerka ponedjeljkom. Jedan bi uvijek ostajao neshvaćen i neprodat. Dok nisam došao ja. Onda su stizala tri. Kasnije ćemo, u oktobru 1999., Albert i ja otići na “Sajam knjiga” u Frankfurt, na štand “Feral Tribunea”, gdje se upoznao sa Predragom.

Početkom 1998. sa Zokom Ćatićem sam dogovorio da na Studentskom eFM radiju radim autorsku emisiju “Dinastija”. Bila je to autorska emisija koja uopšte nije imala koncept. Osim da mi ponedjeljkom, kada je izlazio “Feral”, neko od njih trojice najavi novi broj. Ali, ko? Otipkao sam na faxu broj koji sam vidio u impressumu. Javila mi se tajnica. Kasnije ću je upoznati, ime joj je Željka. Pitam je mogu li dobiti… Hm. Koga? Predraga, rekoh, ne znam što. Pita me za povod poziva. Da ga nešto zamolim, rekoh, iz Sarajeva zovem. Javio mi se. Potpuno nepoznatom tipu iz Sarajeva. Brzo smo se dogovorili.

Već su dva mjeseca naše saradnje, a Predrag mi na telefon govori da će ponovo objavljivati podlistak. Kao nekad. Samo što su nekad bili podstanari u “Nedjeljnoj” i “Slobodnoj”, a sada će sami sebi izdavati prostor. U ozbiljnim novinama bit će, dakle, i satirični podlistak. Naravno, i čuvena rubrika “Greatest Shits”, sa podrubrikama “Mahsuz shits” što sam radio ja, kao i dio vezan za Srbiju za koji je bio zadužen Pero sa onoga sveta” Luković, a koji se jednostavno zvao: “Греатест Схитс”. Za koji dan, zove me Kristijan. “Jebote, eno te u impressumu ‘Ferala’.” Postao sam, znači, član dream teama.

U junu iste godine, Predrag me pita bi li mogao doći do Splita. Dolazim, rekoh. Željka mi je otvorila vrata od haustora u ulici “Šetalište Bačvice 10”, gdje je bila smještena njihova redakcija. Upoznajemo se. “Čeka te Predrag, druga desno.” “Mlad si”, veli kad me ugledao. “Evo, ovdje sjedimo Boro i ja”, nastavlja. Bore tada nije bilo. Upoznaću ga kasnije, na ulazu u haustor, kad smo krenuli na ručak. Ispred zgrade mi je njihov direktor Zoran Erceg dao 600 DM, honorar za tri mjeseca. Bila je to ozbiljna lova. Tada je “Drina” koštala marku. A i Predrag mi je poklonio knjige iz “Feralove” biblioteke koje su izašle dotad.

No, nešto ranije sjedimo u kancelariji i pričamo. Odmah me interesovalo gdje sjedi Ćićo Senjanović. “On ne sjedi, on leži”, odgovorio mi je. Bio je neobično oduševljen što sam ime dobio po Edinu Spreči, legendarnom igraču “Želje” iz šampionske 1971./1972. generacije. On je taj sastav znao napamet: Janjuš, D. Kojović, Bećirspahić… Kao i onaj Švabe Osima iz ‘84., ‘85.: Škrba, Berjan, Baljić… Znao sam i ja “Hajduka” iz sedamdesetih: Mešković, Džoni, Rožić… Predrag je zapravo mislio da je meni pravo ime Sabahudin. Kao što se zove glavni lik u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell” kojeg je igrao Slavko Štimac. Još dok se nismo upoznali, rekao mi je: “Ti da si katolik, zvao bi se Zoran Božić.” Kao, kombinacija sabaha i Bajrama. Ali, eto, Edin sam. Zvani Dino. Samo nisam Zolj.

Kad sam se upoznao s Borom i dobio lovu od Zorana, krenuli smo na ručak. Pridružila nam se usput, “sad s posla u banci”, njegova supruga Sandra. Ta divno-prekrasna gospođa iz Podgore. Otišli smo u restoran koji je zapravo bio nešto između kafane i restorana, tip objekta kakav najviše volim. Kao, recimo, kod nas “Dva ribara”. Naručili su pastu s plodovima mora i bocun vina. Mene su pitali hoću li i ja s njima to, ili ću nešto drugo. Ja sam rekao da želim pastrmku i Kaltenberg. Na +40 smrzli su se koliko mi je narudžba bila seljačka. Šta ću, rekoh im, od svih plodova mora najviše volim kad janje skoči u more. Konobar je rekao da sačekam, jer “pastrvu moram odmrznut'”.

Godinu kasnije, malo više, u oktobru 1999. idem u Split na tekmu “Hajduk” – “Dinamo”. Prvo sam svratio u redakciju “Ferala”, pa me onda njihov fotograf Leo autom odvezao do kuće slavnog golmana Ivana Katalinića da uradim interview, da bih se potom uputio na “Poljud”. Bilo je 1:1. Iz press lože sam u svečanoj vidio Zorana i Zlatka Vujovića i Frfu Mužinića. “Vrati pare Ankice, za djecu Hrvatske”, pjevala je “Torcida” u “čast” žene Franje Tuđmana. Poslije utakmice, spustio sam se do tunela. Žuti Prosinečki je pušio ispred busa “Dinama”. U blizini je bio tadašnji trener zagrebačkog kluba, veliki argentinski fudbaler Osvaldo Ardiles. Ali, šta ima veze. Robi je to.

Da bi mi vrijeme do noćnog busa za Sarajevo što brže prošlo, svratio sam do Predraga i Sandre u “Omišku ulicu”, blizu redakcije. Malo uzbrdo. Hana je bila beba, a Ivan je sjedio za stolom, nešto nije slušao. Predrag je imao veliku fonoteku. Primijetio sam sve albume od grupe R.E.M. Bilo je puno i od “Stonesa”, samo ne znam da li i svi. Priča mi da je Joško Kulušić, legendarni urednik “Slobodne Dalmacije” rekao Bori, isto fanu “Stonesa”, i njemu da samo jedan od njih dvojice može na njihov koncert u Beč 1990. u okviru “Steel Wheels” turneje. Kraća šibica je odlučila putnika u Austriju. Bio je to Predrag.

U maju 1998., pak, “Stonesi” su zakazali koncert na “Hipodromu” u Zagrebu. Boro je, naravno, kupio kartu, ali mu je Predrag rekao da neće otići na taj koncert, “hoš da se kladimo?” Sad, ne mogu se sjetiti da li je Boro pristao na opkladu, ali nije otišao jer se Keith Richards strovalio s onih merdevina u svojoj kući kada je blizu plafona tražio neku knjigu iz sopstvene biblioteke. Pa su odgodili četiri koncerta među njima i onaj zagrebački. Predrag zvani Duje smijao se slatko od srca kako je to samo on znao, a Viktor napisao urnebesnu “Bilježnicu Robija K.” o “malom Demžuloviću koji nije iša na Stounze”. Ipak, došli su u Zagreb u augustu 1998., a Boro ih je konačno gledao. I ja sam.

Mislim da je to bilo u proljeće 2001., kada su Francuski kulturni centar “André Malraux” iz Sarajeva i njegov direktor Francis Bueb, u okviru Književnih susreta, organizovali za goste i novinare posjetu Mostaru i to vozom. U specijalno, samo za tu priliku uređenom bifeu, u rano jutro Dario Daco Džamonja je, pored silnih kafa koje su drugi naručili, tražio vlahov. Čulo se pitanje: “Daco, da nije malo rano?” A Daco je odgovorio: “Šta je rano, u Nikšiću već povraćaju.” Predrag zvani Duje smijao se slatko od srca kako je to samo on znao. Glasno, iskreno, dječački naivno. Na povratku, “otkrio” je da zna svaku od dvjesto pjesama koje su bile na repertoaru u više kupea i hodniku vagona. Između ostalih i: “Ja sam rođen u cveću livada”. Bez greške.

U oktobru 2003. sjedili smo kod Bore na Bačvicama, u onom prostranom stanu na prizemlju zgradice kojem je pripadala bašta, uoči utakmice “Haduk” – “Roma”. Bilo je pretkolo nečega, valjda se to takmičenje još uvijek zvalo Kup UEFA. Svjesno izazvanom splitsko-sarajevskom skupu prisustvovali su Boro, Predrag, Vlado, Bure, Pirke, Avdić, Kerim, Spaho, Benja… i neki Borin jaran, koji nije mogao vjerovati da ja galamim: “Dinamo” – Zagreb. Boro me ganjao po terasi i u ruci nosio bejzbol palicu, a Bure ga molio da me ne ubije. Bilo je 1:1.

U julu 2007. organizovan je u Stocu prvi od tri “Festivala kratkog filma”. Boro i Predrag bili su specijalni gosti. I dobili priznanje za ljudskost. “Feral Tribune” bio je prvi medij koji je u ratu ušao u opustošeni Stolac. U kojem je bio samo jedan vojnik. HVO je napravio pustoš i oni su o tome pisali hrabro, beskompromisno i tačno, premda im je HDZ u Splitu konstantno prijetio. Pa nije ni čudo što tada stolačkom HDZ-u nikako nije “sjeo” njihov dolazak. Ali, baš ih je to učinilo tužnim, ionako su došli da sjede s Mumetom, Aletom i ostalom rajom, u bašti “Raguse” i pored Bregave. Bila je tu i Sandra.

Naredne godine “Feral Tribune” je ugašen. A godinama ranije pokušavali su da ga uguše. Boro je još ranije otišao iz novina. Postao je samostalni djelatnik. Predrag i on ostali su najbolji jarani. Djelovali su kao duo kroz genijalne satirične melodije. Premijerno sam ih čuo baš kod Bore na Bačvicama 2003. godine. Mada, još i ranije, kad mi je Predrag otpjevao prepjev sevdalinke “Stade se cvijeće rosom kititi”. Samo što je rosa u ovom slučaju Roso. Ante Roso, general HVO-a. Prepjev je posvećen hrvatsko-bošnjačkim odnosima.

Sjedimo kod Kože u “Nostalgiji” nekoliko mjeseci nakon što je “Feral” ugašen. Pričamo o Predragovim studentskim danima. Studirao je režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Pripadao je maloj koloniji Splićana koji su studirali na čuvenom FDU: Aljoša Vučković, Milan Štrljić, Milan Pleština, Arijana Čulina. Kaže mi da je diplomsku predstavu režirao u Tuzli, a da mu je na sceni igrao glumački par: Desa i Zdravko Biogradlija.

******

U januaru 2018., zamolio sam drugaricu Tanju iz Splita da u “Slobodnoj Dalmaciji” objavi moj posljednji pozdrav. I to uime navijača “Želje”. Na kraju je pisalo: Selam. Tako je završavao svaki njegov e-mail koji mi je poslao.