Ulazim u Caffe slastičarnu “Zdravljak” prije neki dan, a sa radija “Plima” od “Indexa”. Ma ne, nego “Ciganka” od “Divljih jagoda”, koju sam na istom mjestu slušao i prije četrdeset godina, kada je i objavljena. “Ko vilenjak zavodi je put,
a za buru srce samo zna”, pjeva Alen, a sjećanja naviru, treskavica od nostalgije itekako pristutna, suza samo što ne kane, al’ ne da se muškarčina.
“Zdravljak” je u C fazi na Alipašinom Polju 1981., kada su se i uselili prvi stanari friško izgrađenog naselja, dok se još vidio kreč na stubišnim stepenicama, a vozači privikavali na nove, prostrane i tek asfaltirane parkinge, otvorio Šefik Uglješa. Bio je to ozbiljan, strog i naočit čovjek. Znao se red. Bez galame, žurbe, guranja. Svi će dobiti ono po šta su došli. A po šta smo dolazili?
U ovom objektu sada je caffe slastičarna. A nekada, tih osamdesetih godina, u “Zdravljaku” je bilo mjesta i za buregdžinicu i za slastičarnu. Premda je imao tri puta manju kvadraturu. A ja. Ja sam uvijek pružao otpor samostalnim ugostiteljskim radnjama poznatim po akronimu SUR dvojake namjene, samo je ova imala mjesta u mom gastro izboru. Znate, ono, buregdžinica i ćevabdžinica pod istim krovom. Ili, slastičarna s nekim u paru. Ili, sve troje.
Pita u “Zdravljaku” bila je vrhunska. Ponekad smo pola velikog odmora provodili čekajući u redu, a onda još pola dok pojedemo ono što smo imali u papiru. Moj školski drug Eldin neobično je volio pitu iz “Zdravljaka”, svih žanrova. Sirnici je čak tepao: “Sirek.”
Fotka koju ćete upravo vidjeti, snimljena je na potezu od “Zdravljaka” prema školi, u vrijeme velikog odmora, neko “blicnuo” tako nažderane, sretne, ali pospane tipove. Eldin je desno, a ovog lijevo, sa šiškama ne prepoznajem. Sad nešto kontam, garant se kasnilo na čas, jer nigdje nikog na “Trgu”.
Sinovi Šefika Uglješe: Faruk, Tarik i Mahir kad nisu bili u školi bili su tu. Iako su živjeli negdje na području opštine Stari Grad. Dobio sam informaciju da najmlađi danas vodi posao. A njihova majka Fata kao i svaka druga majka. Kuhala je, čistila i pazila da djeca ne ostanu gladna. Ama, kako će, draga Fato, ostati gladna kad je “Zdravljak” hranio pola škole “Andrija Rašo”, a drugu polovinu Sajo u A fazi, koji će na ovom blogu također doći na red. Ne, nisam ga zaboravio. No, da nastavim o čemu sam počeo. Tamo je uvijek bilo pite, ali majka je ipak pazila. Konobar mi priča da i danas pravi kolače. Šefik, nažalost, više nije među nama. A radnja radi dobro, kao i onda, uhodan je to sistem.
Kad si ušao u stari “Zdravljak”, desno je bio pult s pitom, a lijevo s kolačima. Sjećam se bombice, koja je bila top. Kada sam jednom mog druga Benju pitao koliko može pojesti ledenih kocki, on mi je rekao: “Caddy.” E, ja sam pojeo caddy bombica. One su danas na istom mjestu i jednako su privlačne.
A pulta s pitom više nema. Danas je i taj dio i sve ono iza pulta što nismo vidjeli pretvoreno u salu za ispijanje kafe i konzumaciju, je li, bombica. I sve sa izlazom u baštu. Fotkao sam i taj dio, s druge strane zgrade, jesenas, iz nekog grmlja baš kao da se krijem. Ovaj dio s ogradom je bašta.
E, kad već spomenuh instituciju velikog odmora, baš sam sjedio u “Zdravljaku” u vrijeme istog. Ali, dječije cike, vriske, graje i galame ispred radnje više nema. I ne zato što više nema pite, nego zato što je naša škola koja se danas zove “Meša Selimović” ograđena. Učenici za vrijeme školskog odmora ne smiju napuštati taj okvir. Kad je kiša, onda ni školu. Za snijeg ne znam.
A mi smo po “Trgu Rade Končara” u vrijeme odmora trčali i kad su sjekire padale. Druga vremena, stvarno ne znam da li slobodnija, ali možda sretnija. Ili je to zato što smo bili djeca? Uglavnom, sada je “Trg” čak i ozbiljna saobraćajnica. I to dvosmjerna. Tu gdje smo Eldin i ja piče auta.
Danas se “Trg Rade Končara” zove “Trg nezavisnosti”. Iz svoje “crvene” zgrade ispod Mojmila, u ulici “Klare Cetkin” koja je sad “Bosanska”, krenuo sam 29. februara 1992. na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Naša škola je bila mjesto gdje smo odgovarali na pitanje: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Prošavši kroz prvi od dva pasaža koja su mi najbliža, izašao sam na gornji dio “Trga” i ugledao svog starog druga Korneja. Bila je subota.
“Đesi”.
“Đesi”.
“Jesi bio?”
“Normalno. Ideš ti?”
“Normalno”.
“Haj, vozdra”.
“Haj, vozdra”.
Poštovani, dragi ljudi, ovo je moj skroman doprinos obilježavanju Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Zato, neka nam je svima sa srećom.