Zvao sam Caneta u februaru 2012., kada je bend obilježavao trideset godina postojanja. Da uradimo prigodan interview za “Slobodnu Bosnu”. “Ej, jesu ovi još uvek na Jahorini (mislio je na tadašnje predsjednike Hrvatske i Srbije, Ivu Josipovića i Borisa Tadića)? Možda imaju raspust. Neka, dok se oni grudvaju i skijaju, mi se mrznemo.” Eto, tako smo počeli taj razgovor.
Bilo je to uoči njihovog koncerta u sarajevskom klubu “Sloga” i banjalučkom DFK, a kao zagrijavanje za nastup početkom marta te godine u “Hali sportova” u Beogradu, što je i bila proslava rođendana u njihovom rodnom gradu. Mada Cane baš i ne voli rođendane, što mi je rekao tada.
“Znaš šta, ja nisam nešto čovek prošlosti. Ne slavim ni svoje rođendane. Nemam taj neki svadbarski, svečani odnos prema svemu tome. Ono, OK, traje to, živeli smo to vreme tako kako smo živeli, a život i karijera idu jedno s drugim. Ali, hajde da se obeleži. I ništa više od toga. Pravimo taj veliki koncert u ‘Hali sportova’ na Novom Beogradu, 3. marta, da ne bi pravili više manjih. Bilo je teško, bilo je lepo, kao i u svakom životu. Gore – dole, trucka, ide kao po loju… Čitav naš život je isti takav. Danas si zdrav, sutra te nema, danas te vole, sutra hoće da te zaborave.”
Godinu dana kasnije, malo jače, Nešo ih je angažovao da opet sviraju u klubu “Sloga”, 5. aprila, kako bismo zajedno dočekali rođendan Sarajeva, 6. aprila. Pozvao nas je da budemo gosti “Brejkersima”. MIslim na bend “Kablovi” u kojem sam svirao bas gitaru. Ima i sad najava na Klixu. Svirali smo Bure, Mario, Ćesa, Spaha i ja desetak pjesama, a izdvojio bih, ovom prilikom, ovu izvedbu.
Naravno, “Ace of Spades” grupe Motörhead. Koju je Bure najavio kao “jednu heavy metal grupu koju smo i mi punkeri poštovali”, a pjesma se zove “Pikov as”.
Koji sat ranije bili smo na tonskoj probi. Odnosno, negdje pred kraj naše tonske oni su stigli iz Beograda. Rekao sam Canetu da smo prošle godine radili interview, a da smo sada na istom stageu. Rekao mi je: “Eto, vidiš.” Baš sam se osjećao bijedno što sam bio tolika ulizica i baš ljut na sebe. A onda me Cane pitao da li bi im pomogao da istovare opremu iz kombija. Rekao sam mu da me bole leđa. A i jesu loma.
Ali, bio sam nepošten. U najavi. Jer, onda je Branko, naš drug, zamolio basistu “Brejkersa” Lakija da ja sviram na njegovom pojačalu, a ne na svom “Fenderu” kojeg je trebalo ozvučiti, a nije imao šta puno ponuditi za 450 KM koliko sam ga platio. Pristao je, istina nevoljko, a to i inače niko ne posuđuje, i rekao mi da se samo uštekam i ništa ne diram. Osjećao sam se kao pravi muzičar.
Meni je to bila naša najdraža svirka. A oni kao – oni. I kao i uvijek. Izvrsni. Te godine sam ih krajem jula gledao i na banjalučkom “Kastelu”, kada su bili specijalni gosti na “Demofestu”. I ko zna koliko sam ih puta gledao. S njima sam i u rat ušao. Gledao sam ih i kad su prvi put poslije rata nastupili u Sarajevu. Na istom mjestu. I još na nekim mjestima. Čak i na Kalemegdanu, polovinom septembra 1989. godine. Kad sam došao u Beograd da gledam “večiti derbi”. Bilo je 1:0 za “Zvezdu” na “Marakani”, Vladan Lukić je dao go dvije minute prije kraja, “Grobari” uletjeli na teren, pa onda i “Delije”, bila ozbiljna makljaža negdje na centru. To je najposjećeniji njihov derbi u historiji, imam i sad kartu.
Mogao bih naći još jedan interview s Canetom, koji smo snimili kada je u Sarajevu trebao svirati sa svojim drugim bendom “Škrtice”, ali mi mrsko tražiti. Ono što me sada interesuje je novi koncert “Partibrejkersa” u Sarajevu, 24. maja u “Domu mladih”. I zato, kreni prema njemu.
(Kraj)