U vrijeme 6. Sarajevo Film Festivala, u augustu 2000., Omar me na jednom derneku u “Meeting Pointu” pitao: “Hoćemo li na ‘Zagreb Gori’?” Rekoh – na šta, a on kaže: “Koncert na ‘Šalati’, ‘Brejkersi’, Rundek, ‘Majke’, ‘Let 3’, i još ne znam ko.” A “još ne znam ko” su bili TBF i “Vatra”, u našim krajevima dovoljno nepoznati da bih se zbog njih išlo u Zagreb. Zbog “Vatre” ne bih svakako.
Već sam jednom, između svih ovih redova na blogu, napisao da sam na početku te godine bio u Zagrebu, vraćajući se iz Berlina, gdje sam sa Milanom, Ćazimom i Semirom ušao u novi i vijek i milenij. Btw, Milan je za Novu 2000., poslije čestitanja, rekao: “Fakat mi se sad plače, jer znam da neću dočekati 3000. godinu.” Jedna Njemica je tražila da joj se prevede.
Tog 3. januara bili smo u “Tvornici”, gdje je SDP proslavljao pobjedu na parlamentarnim izborima. Više nema HDZ, pa se i DJ malo opustio: “Nadamo se da ćemo ih uskoro gledati u Zagrebu.” Bili su to “Partibrejkersi”, a on je zavrtio “Kreni prema meni.” I bili su ponovo u Zagrebu devet mjeseci kasnije.
Dernek sa šest izvođača je, 8. septembra, organizovala diskografska kuća “Jabukaton”. Svi nabrojani izvođači bili su tada njihovi. Plus KUD “Idijoti”, “Pips, Chips & Videoclips”, “Kojoti”. “Overflow”… Vlasnici su bili Pavao i Tomica. Ovaj drugi je više od dvadeset godina Severinin menadžer, uz kraće odsustvovanje. Ovaj prvi je otišao u ugostitelje. Dali su mi akreditaciju.
Na “Šalati” gužva. U backstageu također. Tražim Caneta. Mislim, ne poznajem čoveka, ali ga tražim. Omar je sreo Baljka, gitaristu “Let 3”. Išli zajedno u razred u Rijeci. A onda iz garderobe izlazi on. Vidio sam ga u Sarajevu, svirali su kod nas još davno. Ali vidjeti ga u Zagrebu bilo je u to vrijeme neobično. Kontam, u kakvom su oni mraku živjeli kad im Cane dođe kao Jagger.
E, sad, kako to ide. Legenda kaže… Da je Pavao nazvao Caneta i pitao ga da sviraju. Dobiće toliko para. Pisalo se o 5.000 DM. Cane je pristao, ali je morao priupitati zbog sigurnosti: “Ej, Pajo, a gde ćemo da spavamo, u Jasenovcu?”
Pitao sam ga da se fotkamo. Rekao je: “OK.” Fotkao je – neko. Imam negdje tu sliku, ali mi mrsko da je tražim. Vidjelo se da je Cane neobično sretan što je sa mnom u kadru. Samo što me štocem nije opalio. Iza njega je stajao čovjek sa velikim brojem kvadrata u leđima. Pazio je da ko ne napravi pogrešan korak. Takva vremena su bila. Pričalo se i da je Brega na koncertu “Indexa” u Zetri (valjda je to bile iste ove godine, ili godinu kasnije), svirao u panciru.
Kažem da sam iz Sarajeva. Pitao sam ga i kako su se izvukli nakon ona dva koncerta 3. i 4. aprila 1992., poslije kojih je počeo rat. Kaže da je bilo gadno. “Ali, ‘ajde da pričamo kad dođem sledeći put.” Fino mi je rekao da ga ne peglam. Svirao je “Let 3”. A poslije njih – oni. Čitav njihov nastup našao sam na YouTubeu. I gledam ga prvi put, zajedno s vama. Antonov zvuk gitare je top.
S Canetom nisam nastavio razgovor iz Zagreba tokom njegovog narednog boravka u Sarajevu, nego deset godina kasnije, kada sam pisao tekst o pjesmi “Mir, brate, mir”. Iako sam došao u Beograd, on nije mogao doći iz Zrenjanina, gdje je živio. Pričali smo telefonom, ali o tome je bilo riječi u prvom dijelu.
(Nastaviće se…)