Prije nego što sam počeo pisati tekst o glavnom gradu Slovenije, poslušao sam pjesmu grupe “Pankrti” koja se zove: “Lublana je bulana” (“Ljubljana je bolesna”), jer me nešto trebalo razdrmati, s obzirom da se već treći dan po mom povratku u Sarajevo nisam mogao nakaniti da nešto napišem. Pa, kontam, tako je najlakše započeti ovu storijicu. Ali, daleko da je bolesna. Doduše, pjesma je napisana prije 45 godina, nošena anarho-stanjima.
“Ljubljana ima pet općina, najveća je Šiška/Pola je centar, a pola njih su mostovi.” U strogom centru – tri u jedan. Tromostovje. Na Prešernovom trgu. Ili se kaže, pored. A ispod je pogled na Prešernov trg iz pravca McDonald'sa.
Uvodna fotka je pogled na Tromostovje, pak, sa Prešernovog trga.
Pa je lijevo Mesarski, a onda i Zmajski most, s ove strane, iz rakursa koji vidite.
I sve u pravcu moje sobe za spavanje, da ne kažem apartmana, na Petkovškovom nabrežju (nasipu), pored rijeke Ljubljanice, desne pritoke Save.
I sve u blizini dvije ćevabdžinice: “Sarajevo ‘84” i “Baščaršija”. Evo jedne na fotki, iznad. Do druge nisam ni otišao. Kažu da je dobro, ali nisam bio gladan.
Birc u holu Željezničke stanice
Kad Ljubljana izranja iz sna. Da parafraziram Johnnyja. Bus iz Sarajeva stiže na Autobusku stanicu u 5,45, petnaest minuta prije nego što piše u redu vožnje. Magla je, kišica je, hladno je. Ljubljanu 31. januara drugačijom ne možeš ni zamisliti. U zgradici koja pripada toj stanici mogu se kupiti karte, ali ništa se ne može popiti. Ali može na susjednoj Željezničkoj stanici. Mala je to postaja, ali dovoljno velika za dvije kafane.
Jedna je otvorena i u ponudi ima pušenje za stolovima na putu prema prvom peronu. Vani, naravno. Druga se otvara u sedam i ima vrata. Ova prva nema, samo žardinjere. On sjeda za sto i naručuje kafu i pelinkovac. Dobro raspoloženi, no kao malo iglom ubodeni čikica-šanker-konobar ga pita: “A nije li rano za alkohol?” Postidio se gost, valjda, pa reče da mu donese mineralnu umjesto pelinkovca. Kafa ostaje. Za šankom gospodin pije pivo.
Jedan drugi, očito neupućeni gost, za 90 centi bakšiša, stvorio je preduslov da postavi pitanje: Kako može piva, a ne može pelinkovac?, i dobije odgovor: “Piva je prehrambeni proizvod.” Tako je po zakonu. I, dokad ne može? “Do 10“.
Bez obzira što će gospodin za šankom do deset sigurno zaspati.
Pušenje pod grijačima
Kod nas je u kafićima pušenje zabranjeno. I u Sloveniji je. Samo što se kod nas puši u kafićima, a u Sloveniji ispred kafića. Mislim, možeš i kod nas ispred. Ako hoćeš. A nećeš. Sjedim u kafiću Petkovšek. Samo lokalno poštujem. Čitam na Googleu da je tamo kafa jedna od najboljih u Ljubljani. Dobra jeste.
U bašti su grijači, deke, pokrivači i prekrivači, vunene ponjave, jeleci i gunjevi, ranorazni i raznobojni, miljei i keranje. Samo što još paracetamol, termo čarape i trimer za uklanjanje dlačica iz uha i nosa uz piće ne serviraju.
Posmatram situaciju iz ofsajda. Sjedim unutra i gledam kroz rešetku.
Zima je, hladno je, smrzlo je, bez obzira na grijače. Ipak, dimi se kao iz roštilja. Uglavnom, kod nas može sve. Ali, hajd’ u Ljubljani zapali u kafiću ili naruči alkoholno piće prije deset sati ujutro. Ako si mangup.
Avanti popolo, “Pantera” rossa
Dobro, znam. Još jedna parafraza još jedne ljevičarske pjesme ne ide baš u kontekstu grupe koja je desničarska. Zapravo, frontmen američke heavy metal grupe “Pantera” Phil Anselmo je imao popriličan broj ispada tokom karijere, a za neke se izvinio. Međutim, parafraza služi svrsi teksta i meni je bitna jer sam ja ljevičar, a u Ljubljanu sam na koncert “Pantere” otišao u potrazi za dobrim zvukom. Izjave me ne interesuju. Samo kvalitetan zvuk, dakle.
U Ljubljani sam to i dobio. Istina, koncert je trajao sat i po. Malo. Očekivao sam bar dva. Svirali su dvanaest pjesama i još dvije na bisu. Ali, zvučali su perfektno. Sa tri instrumenta vrlo impresivno. Bosonogi pjevač malo je van forme. Možda i zato što ga godine stižu, a možda se i prehladio, jer nastupa u bermudama. Sve u svemu, i dalje su metal atrakcija.
Taksista iz Buća Potoka
Poslije koncerta, ispred Arene “Stožice” kolona parkiranih taxi-vozila u jednom i drugom smjeru. Prilazim najbližem. Taksista stoji pored auta.
“Trebaš prevoz?”, prepoznajem bosanski akcenat u startu.
Da.
“Dokle?”
Do Zmajskog mosta.
“Dvadeset eura”.
Puno.
“Takva je cijena”.
A i jesu “Stožice” k'o da su na Alipašinom Polju u Sarajevu, pa pristajem.
On je iz Buća Potoka, u Ljubljani taksira desetak godina. Pitam ga koliko u Ljubljani košta izlazak na taxi, kad je u Sarajevu 100.000 KM. Kaže – “malo”. Kako malo? “Pa, malo.” Slovenci ne mogu da vjeruju kako je to kod nas.
Vozi me i priča mi o ljubljanskim toponimima: “Vidiš, ovo ti je groblje ‘Žale’, njihove ‘Bare’. Tamo je k'o u parku, tačno dođem da se malo odmorim.”
Staje mi kod Zmajskog mosta. Moj apartman je pedesetak metara dalje. Ovakav mi je bio pogled. Na Ljubljanicu. Fotkao to popodne.
Čisto kao u apoteci
Ujutro izlazim iz apartmana oko pola osam. Pješke ću Petkovškovim nabrežjem. Pa na Prešernov trg, pored Tromostovja, desno u Miklošičevu do kraja, malo uzbrdo, pa desno ka Autobuskoj stanici. Oduševljen sam čistoćom. I prostranošću. I uličnim higijeničarima koji posla kao da i nemaju.
Na kraju ulice doner. Objekat poluotvorenog tipa. Zapravo, neko udubljenje u zgradi, sa pleksiglasom kao nekim štitom. Unutra izgleda čisto i uredno. Akcenat je albanski. Imaju pileći i goveđi doner. Jeo sam pileći, juneći i teleći, pa da probam i goveđi. Izvrstan je, moram priznati. Košta 4.5 eura. U kiosku na ulazu na pijacu na Grbavici je 9 KM. Bio prije dva mjeseca.
Idem prema Autobuskoj stanici. Imam bus za Zagreb. Ali prvo kafa na Željezničkoj stanici. Kontam, da o cijenama uopšte nisam ni razmišljao. Ali sve to skupa nije puno skuplje nego kod nas.
Šta ono nisam, a htio sam? Da, htio sam gledati Olimpiju. Ali igraju u nedjelju u 13 sati. A sad je subota. Htio sam gledati i Cedevitu Olimpiju u ABA ligi, ali bila “Pantera” u Stožicama, a i gostuju u Splitu. Htio sam obići i tržnicu. Baš u petak, kad je u većini naših gradova pazarni dan. Ali, nisam. Evo je desno.
Sjetih se razgovora s policajcem na hrvatskoj granici kad sam putovao prema Ljubljani. “Gdje putujete?”, pita. U Ljubljanu, odgovaram. “Razlog?”, opet pita. Koncert, kažem. “Kakav?”, opet on. “Pantera”, velim. Tišina. Ulazim u bus.
******
Nedjelja je. Izlazim iz svog sarajevskog haustora. Komšiji pomažem odgurati ulijevo kontejner iz kojeg ispada odjeća koju je neko ubacio. Zašto ga je gurao i s kojim efektom, ne znam. U Ljubljani nisam vidio kontejner.