Potpuno se marginalne stvari govore o Toniju Kukoču i njegovom odnosu prema Sarajevu. Ili, Sarajeva prema njemu, kad god se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine pokrene priča o tom velikanu svjetske košarke. Hajde, može nekad, ali prerasta u stereotip, kada da ga pitaju je li bio na ćevapima.
Bitno je onih 250 stepenica, koje su juniori reprezentacije Jugoslavije spremajući se za Svjetsko prvenstvo koje je 1987. održano u italijanskom Bormiju gdje su pod vodstvom Svetislava Karija Pešića osvojili zlato morali pretrčati. Zapravo, istrčati uzbrdo, jer su stepenice bile pored skakaonica koje su izgrađene za Olimpijske igre u Sarajevu tri godine ranije. Snimljen je i film.
Spominje se ta tekma iz 1989., nakon što je u Velikoj dvorani KSC “Skenderija” aplauzom dočekana ekipa “Jugoplastike” kada je istrčala na parket, jer su friško osvojili Kup šampiona.
Sjećaju se, raja, i prisjećaju da je Dino Merlin podijelio igračima “Bosne” i “Jugoplastike” singl svoje grupe “Merlin” sa pjesmom koju je posudio pa će vratiti engleskoj grupi UB40 “Where Did I Go Wrong”.
Pjesma se, naravno, slušala tu noć u “Skenderiji”, kao što se slušala, ali na engleskom, u zagrebačkom ekvivalentu kutne sarajevske dvorane, “Domu sportova”, kada je ta grupa te, ili naredne godine imala koncert. Pa je neko inteligentan pustio “Mjesečinu” da zagrije raju, da bi menadžer UB-a upitao zagrebačkog organizatora: “Koliko ploča proda ovaj?” A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: “Sto, dvjesto hiljada.” “Ma, ništa to”, reče Englez, a Edin Dervišhalidović prođe bez kazne.
No, vratimo se Toniju i Sarajevu. Puno efemernih komadića o čovjeku koji je zaslužio da se zna gdje je, moguće prvi put u karijeri proglašen za MVP-a.
U Sarajevu je – bio sam ubijeđen 1983., ali na FB zidu Dine Rađe me neko ispravi da je to bilo 1985., a sada vjerujem da se sve ipak dogodilo 1984. – održano Kadetsko prvenstvo Jugoslavije u košarci.
Učesnici su bili predstavnici šest socijalističkih republika i dvije autonomne pokrajine. Bosnu i Hercegovinu je predstavljala – “Bosna”, Vojvodinu – “Vojvodina”, Srbiju – “Crvena zvezda”, Hrvatsku – “Jugoplastika”, i dalje se ne sjećam. Kao da je predstavnik Crne Gore bio – “Jadran” iz Herceg Novog, ali ne bih se kladio, Slovenije možda “Slovan”. Ma ne znam, nebitno.
Bitno je da je, pročitao sam to u “Oslobođenju”, neki Nenad Videka na početku turnira utrpao nekome 70, 72, 75 poena, ko bi se toga više sjetio, što je mog druga iz Osnovne škole “Andrija Rašo” i komšiju iz ulice Klare Cetkin na Alipašinom Polju Zonzija (danas kolegu sportskog novinara) i mene natjeralo da odemo na dalek put, na “Skenderiju”, kako bi u Maloj dvorani pratili turnir.
Mala digresija. Igrom slučaja, ali baš spletom okolnosti, kako to samo život ponekad namjesti, zateći ću se u decembru 1995., poslije Daytona, na ručku u obitelji Videka u Makarskoj. Za trpezarijskim stolom u blagovaonici (valjda se ne može reći – za blagovaoničkim stolom) govorim Nenadovoj mami kako se sjećam tog turnira. Gleda žena, kao da misli, ovaj nije normalan. (Što će mi – kao da, pitam se). Elem, Nenad Videka je prije rata bio član KK “Sloboda Dita” iz Tuzle. U onoj strašnoj seniorskoj Jugoplastici, nažalost, nije imao mjesta.
Uglavnom, Jugoplastika je bila treća. Pobijedila je “Bosnu” za bronzanu medalju. Vodio ju je Makso Ostojić, legendarni “Bosnin” trener mlađih kategorija. Za “Bosnu” su igrali Kos, Kržić, Palošević, Begović, Ristić, Bećiragić kao, mislim, najmlađi među njima. Morali su tu biti i Avdić, Marković, Alihodžić, možda Danilović, ali te kadrove gledam kao kroz maglu. Iz Jugoplastike se sjećam Kukoča i Videke. Rađe tu nije bilo. To mi je rekao onaj iz sedmog pasusa, a zato što je Dino prešao u juniore.
U finalu su igrali “Vojvodina” i “Crvena zvezda”. Ko je postao prvak Jugoslavije u kadetskoj konkurenciji tada možda neki od čitalaca ovih redova zna, ali znam da je za “crveno-bele” igrao Nebojša Ilić, koji je igrao i u Bormiju i u seniorima beogradskog kluba. Danas je sportski direktor istog tog kluba i reprezentacije Srbije. Ili mu se funkcija nekako drugačije zove.
A za najboljeg igrača turnira, modernim jezikom rečeno – MVP-a, proglašen je Toni Kukoč. Najbolji strijelac je, valjda, bio Videka. Bio sam tu, u blizini, ispred zapisničkog stola, kada je sa peharom u ruci – onako enormno izrastao za svoje godine i savijen kao ona kuka na ofingeru, a i jest’ Kukoč – pričao s jednim sarajevskim novinarom, kojem sam zaboravio ime, ali je ličio na onog lika koji u TV seriji “Prkosna delta” Vesne Ljubić, trčkara i galami: “Narode, eto vojske, sakrij vino i žito, i sve što je živo.”
Imao je Toni, potvrdio je, neku gripicu – a i jest’ mu dvorana “Gripe” u Splitu – neće valjda zaušnjake, ali se brzo oporavio. I vratio iz “Skenderije” na “Gripe” sa možda i prvim MVP trofejem u karijeri. Da imam Tonijev broj, tačno bih ga sad nazvao da provjerim. Trebao bi se se toga sjećati.