Ćesa i ja, kao Pišonja i Žuga, bili smo na cesti iznad čuvenog kampa “Uvala borova” u Zaostrogu. Glasno sam (se) (u)pitao, a malo i razmišljao onako više u sebi koliko li je samo pašteta i narezaka otvoreno u tom šumarku, koliko li se litara mlijeka popilo iz zgužvanih tetrapaka i koliko se salame i Eurokrema pojelo tu, pored mora. Ćesa je na sve to imao amandman: “I posralo.”
Zapravo, u Zaostrogu nikad nisam ni bio. Iz ove perspektive, to mi zvuči nestvarno. Pogotovo zato što je tamo bio Sportsko-rekreacioni centar čini mi se u vlasništvu nekadašnje SOFK-e. Sve ono karatista, džudista, hrvača i boksera koje sam znao boravilo je tamo. i treniralo. A još sam vidio Živogošće i Igrane, i Malu i Veliku Dubu, i Mali i Veliki Drvenik, i Podgoru i Čaklje.
Zapravo je povod za ovaj tekst šezdeseta godišnjica završetka izgradnje i puštanja u promet čuvene Jadranske magistrale. Najpoznatije ceste na području bivše Jugoslavije, ili kako je to rekao Predrag Lucić: “U SFR Regiji.” Tek sam maloprije vidio da je ta cesta dugačka 1.006 kilometara i da se proteže od Trsta do Dubrovnika. Nama se protezala od Gradca na moru pa do Makarske. Dobro, bilo ih je pa su išli u Bašku Vodu i Baško Polje, prije toga u Promajnu. Brega i Čola znali bi doći u Bratuš, a Brela su nam vazda bila skupa.
U Gradcu na moru i Podgori ljetovali smo u drugoj polovini sedamdesetih. Jednom sam, početkom augusta 1979. s tatom i njegovim jaranom išao u Mostar na Bijeli brijeg, da gledamo Želju protiv Veleža. Stadion je bio pun, bilo je sparno, igrali su i Baka i Vaha, i razvalili su nas 3:0. No, moj tata je na Makarsku rivijeru najviše volio ići preko Vrgorca. Pa tako i tad, kad smo se vraćali u Podgoru. Jer, kao tamo je gužva, pa smo se onda penjali gore, u pripizdinu, da bi valjda brže stigli. Tako sam, pri povratku na more, negdje u mraku povratio. I danas mislim da je to zbog tekme, a ne neke ljetne viroze.
U tom periodu, ali i na samom početku osamdesetih, znali smo ljetovati i u Čakljama, koje mu dođu nešto kao predgrađe Podgore. Može se u nju i pješke. U Čakljama je “Vranica”, gdje je tata radio, imala svoje odmaralište, a ljetovalo se po ekonomskim cijenama. Kajgana na ulju i “dječije radosti” za doručak, makaroni sa trapistom i prženice sa “Zdenkom” za večeru. Ručak je bio kazanski, ukusan i mastan, sa obaveznom goveđom supom “iz kockica”.
Bila su to sretna vremena kad sam uglavnom dva puta išao na more, pa je tako bilo i te 1982. godine. Nakon boravka u bračkom čarobnom mjestašcu Povlja, gdje je legendarni sportski komentator Mladen Delić imao kuću što je meni bio jako važan podatak i gdje samo gledao finale Mundijala Italija – Njemačka, našlo se vremena i za dolazak u Malu Dubu. Tamo je moj tetak Fako ljetovao sa svojom porodicom i još nekim jaranskim porodicama. Da, išli smo Jadranskom magistralom, sa komšinicom Ilinkom. Igrali smo protiv SSSR-a u polufinalu Svjetskog prvenstva u košarci u Kolumbiji i nakon što smo na poluvremenu vodili sto razlike, na kraju smo zijanili. Utakmica se igrala oko tri, četiri ujutro. Svi su otišli spavati, samo sam ja ostao praviti žabice na plaži.
Svi ti toponimi sa Makarske rivijere su, ispod Magistrale – koja je i danas kao i nekad, ponekad, s jedne strane izlizana, a sa druge friško asfaltirana, kao uostalom i većina puteva u Bosni i Hercegovini – slični kao jaje jajetu. Ide more, pa plaža, pa bašta kafića, pa uska cesta, pa kafić. Ili, restoran. Ili odmaralište. I vazda se nešto pomičeš prema rubu podzida s kojeg skačeš na plažu ili nasloniš guz na žardinjeru s druge strane da te ne bi opalilo auto koje ide dva na sat. A po plaži hoda frajko s magarcem i usput te fotka za uspomenu na kojoj si redovno nešto namršten, a raja čekaju u redu da u brodici kupe breskve, sočne, ljepljive i slipave da ih samo more može saprati.
Uglavnom, raspored mjesta od Gradca do Makarske treba, iz poštovanja, naučiti napamet kao što se učio sastav fudbalske reprezentacije Jugoslavije iz 1952. godine: Beara, Stanković, Crnković…, ili Brazila šest godina kasnije: Gilmar, Đalma Santos, Nilton Santos, ili recimo Želje iz 1985. godine: Škrba, Berjan, Baljić: Dakle, nemojte se više zajebavati. Gradac, Brist, Podaca, Zaostrog, Drvenik (više nema podjele na Mali i Veliki, ujedinili se kao Njemačka, a tu je i trajekt za Sućuraj na Hvaru), Mala Duba (tu je i Velika, ali ne vidjeh tablu), Blato, Živogošće, Igrane, Drašnice, Čaklje, Podgora, Tučepi.
Šef stručnog štaba: Makarska.