U jednoj kesi punoj uspomena satkanih od starih fotki, pisama, razglednica, ulaznica, pressica i kesica, pronađoh i ovaj foto-zapis. Nastao je 23. decembra 2000. godine, u redakciji “Slobodne Bosne” u zgradi “Svjetlosti” u ulici Muhameda Kantardžića na broju 3 i na 4. spratu. Strogi je to centar grada, preko puta Ekonomije frontalno i Tržnice u Ferhadiji s bočne strane. Idealno mjesto da svratiš kad si poranio na dejt ili ti se prikenjalo.
Halidu nije, niti je poranio, već je sjeo da uradimo intervju. Došao je s menadžerom Farukom da najavimo, čini mi se, mada možda griješim, njegov prvi veliki koncert u Sarajevu poslije rata, u “Skenderiji”.
Naša redakcija sastojala se od dvije prostorije: jedne velike, gdje smo kuckali i ove male, gdje sjedimo Halid i ja, a gdje smo pili, žderali, gledali tekme i ponekad održavali sastanke. Kakvih je sve likova ovdje bilo, o mladosti. U lijevom donjem uglu su dvije plastične čaše iz našeg kafe-aparata, koji se nalazio na granici tipkaonice i ove, je li, žderaonice. Preko puta mene bio je frižider, ponekad pun piva, ali češće prazan. Jer smo često bili žedni. Upravo je iz tog frižidera Senad, nakon što je gostu rekao: “Vozdra, vozdra”, izvadio pivu i noktom onaj prekidač na “Zlatorogu” povukao prema gore, jednog dana kad nam je u posjetu došao ambasador Rusije, ko će se više sjetiti kako se zove. Čulo se samo: fljups. Piva malo pokipila, on otpio guc i otišao raditi. Tip je i dalje sjedio, baš ovdje gdje sad sjedi Halid. I tako je sjedio i buljio u TV dok mu nije dosadilo pa je otišao. Recimo da je to bio diplomatski skandal.
A Halid je meni tog dana svašta pričao. Između ostalog i da, otkako je počeo pjevati po kafanama ne zna šta je kokuzluk. I crče od šege. Rekao je i da navija za “Sarajevo”, što mi nije bilo nimalo simpatično, i za “Bosnu”, što mi je bilo simpatično. Fotku je snimio moj drugar Milutin, druga klupa do vrata.
Halid i moj tata su, tamo negdje početkom sedamdesetih, radili u istoj firmi, nekadašnjem građevinskom gigantu “Vranici”. Ta firma je imala onaj čuveni prefiks: SOUR – Složena organizacija udruženog rada. Pa je onda SOUR imao RO – Radnu organizacija, a RO je imao OOUR – Osnovnu organizaciju udruženog rada. E, oni su bili u sourrooouru. Halid je bio tesar, a moj tata knjigovođa. Premda je Halidov posao bio vezan za teren, a očev za kancelariju, znali su se ponekad družiti. Kad je Halid počeo pjevati, malo rjeđe. Zapravo se nisu vidjeli desetak, dvanaest godina sve do tog popodneva.
E, sad, kad bi se mogao sjetiti koja je to godina bila. Pa, recimo 1988. ili 1989., u srednju sam išao sigurno. Halid, Enver – novinar, a kasnije i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, prvi zamjenik ambasadora BiH u Italiji i savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova BiH – i tata sjedili su negdje, a sreli su se tako što se Enver družio i s tatom i Halidom, i onda su, da promijene i ne baš nešto toliko kasno naveče, došli kod nas, u C fazu na Alipašino Polje. Buraz i mama su spavali, a ja sam, čini mi se, gledao “Jugoplastiku”.
Buraz je nastavio spavati, a mama je ustala. Njen zadatak je bio da napravi šta da se zamezi. Halid, Enver, tata i ja sjedili smo u dnevnom boravku. Oni su se smijali i propitivali: đesi, šta si, kako si, šta ima još i inače, a ja sam malo više gledao Tonija. U jednom trenutku, stiže meni pitanje: “Dino, sad ti nisam stigao ništa kupiti jer ništa nije radilo, ali kad dođem sljedeći put, šta hoćeš da ti Halid kupi?” Ispalih kao Kukoč: “Video. ‘Hitachi’.” Halid je rekao: “Dobro.”
U isti tren čujem mamu u kuhinji: “A u piš m. Botehitačidošočoekdanasvidi.” Tata je rekao: “A u sto piš m.” Bilo mu je neprijatno, ali brzo se snašao: “Može, Halide, kupi mu ‘Hitachi’, samo neki manji.” Kao, da mu smanji troškove i kao da je bio veći i manji. Bio onaj jedan jedini, isti u Frankfurtu kao i u Tokiju.
Sve do tog julskog dana 1996., tata i Halid se nisu vidjeli. A onda, susret na Željezničkoj stanici u Stuttgartu. I da sam bio prisutan, to vjerovatno ne bih mogao prepričati. Tu sreću i veselje da se malo sjedne. Znam samo da su ušli u kafanicu na Bahnhofu. I nisu se dugo zadržali, možda dva, tri dana.
Kad smo radili intervju s početka teksta, pitao sam Halida za taj susret. Rekao mi je da se slabo sjeća. Tata je isto rekao da se slabo sjeća. Više se nisu vidjeli. Takav je život. Jednom je u “Nostalgiju”, čuveni kafić kod Kože u “Muvekiti”, donio karte za mamu i tatu. Imao je koncert u “Zetri”.
Pitao sam Halida i kako je to živjeti u stanu u Stuttgartu sa porodicom i sa uvijek po dvadesetak ljudi koji su bili na proputovanju tokom rata. Kaže da je jednom krenuo u WC u dva, tri ujutro, zapeo za čovjeka, upalio svjetlo i prvi put ga vidio. “Pitam ga, otkud ti, kaže – ‘Iz Kaknja.’ Mislim, otkud ti ovdje – ‘Pa, eto, naletio.’ Pa, kako si ušao – ‘Na vrata. Otvorila mi Sejda.'” Naravno, Sejda je Halidova supruga. Kažem mu još da je i kod Boše u Trstu znalo spavati puno ljudi. A Halid veli: “E, ali Boša je svakom svom gostu znao ime.”
I inače, znao je svratiti kod Kože. On i njegov harmonikaš Caja. Rijetko zajedno, češće odvojeno. Valjda im bilo dosta što se gledaju na bini. Jednom je naletio Halid, kad smo Bure, Benja, Pirke i ja bili domaćini našem drugu Raši iz Beograda, koji je rođen u Sarajevu, a znate ga kao reditelja “Munja” i “Kengura”. Bio je oduševljen Halidom. Oči su mu iza onih cvikera sa dioptrijom izgledale kao fildžani. U jednom trenutku, šapnuo je Pirketu na uho da ga slučajno neko ne bio čuo: “Ovaj Halid isto neki ortak iz kvarta.”
Bio sam kod Halida u onom restoranu s janjetinom u Semizovcu. Ima pumpa, ima motel, ima restoran. Za ovo dvoje znam da je njegovo, ali ne mogu da skontam je li restoran bio u sklopu motela, ili je imao drugog vlasnika. No, nebitno. Došao sam sa kolegom Zlajom u junu 2009., tri mjeseca nakon Halidove saobraćajne nesreće. Da vidim kako je i da uradim intervju. Rekao sam mu da ga nisam htio peglati tokom oporavka svojim bespotrebnim pozivima, a on mi je rekao da je ugasio telefon i da su mu prenosili želje i pozdrave. Pitao sam ga jesu li mu prenijeli komentar nekog lika iz Srbije: “Braćo pravoslavci, pomolimo se za Halida, on je i naš pevač.” Rekao je da nisu i smijao se slatko kako je samo on to znao i umio. Onom hrapavom onomatopejom od nikotina nastalom. Za rastanak, u kesu je natrpao rebra, but, plećku i zaporke. Glavuše nije bilo. Kaže: “Eo, malo za raju.” Čuj, malo.
Kasnije smo se sreli na obilježavanju osme godišnjice smrti velikog Dace, 15. oktobra u “Šetalištu”. Pozvao me na koncert u Zagreb osam dana kasnije u deset mjeseci ranije otvorenu “Arenu”. Otišao sam tamo s Marijom. Halidov sin Dino na kontra strani od bine kaže: “Čuo sam da ćete doći.” Halid je održao još jedan koncert sutra. Bilo je interesovanja i za još tri. Ali, Halid to nije htio. Jer, rekao je jednom da nije htio potcjenjivati svoje kolege. Halid je četrnaest godina prije one Prije iz Beograda, mogao imati pet rasprodatih “Arena”. Amateri to ne znaju. A što se prve “Arene” tiče, bilo je fine raje tu noć u backstageu: košarkaš Dino, rukometni trener Kasim i, naravno, Džej. Beogradski pjevač mi je rekao: “Bog je na nebu, Halid na zemlji.”
Danas su na nebu i mama i tata i Enver i Milutin i Džej i Halid. Na nebu je i više od pola komšiluka iz ulice Klare Cetkin 12 (danas Bosanska sa istim brojem) koji je danima prepričavao kako je Halid došao s nekim čovjekom u bordo “Golfu dvici” i ušao u haustor. A “Hitachi”? Pa, nisam ga dobio. Jebat ga.