Svoju novogodišnju blog turneju 4 skakaonice nastaviću sa Đurom. Kad sam ga vidio prvi put nisam ni znao da je to on. Zapravo, on je tad bio nepoznat široj javnosti. A i užoj. Jer, tada se, 1984. snimao prvi TV serijal “Top liste nadrealista” i tek je tog ljeta trebao biti emitovan. Bili smo na velikom odmoru u školi “Andrija Rašo” danas “Meša Selimović” u C fazi na Alipašinom Polju i spustili se do Sajine buregdžinice da šta ćalabrcnemo. Ekipa je snimala neki skeč, vjerovatno su i fantastični Sajin burek surduknuli, a kasnije sigurno svratili u poznati kafić “Kod Refe” koji se nalazio na platformi iznad. Kad smo gledali “Nadrealiste”, u kadru smo vidjeli drugove iz razreda, Ismara i Pinketa.
Desno dole bila je buregdžinica, a lijevo gore kafić “Kod Refe”, čuvenog golmana “Sarajeva” Refika Muftića. A “Nadrealisti” su Đuru lansirali u orbitu popularnosti. Te godine je i upisao glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Nenada Dizdarevića. Ali, kako mu je 1984. bila sretna 1986. bila je još i veselija. Te subote, 31. januara, kad je preostala još samo nedjelja na zimskom raspustu, na Televiziji Sarajevo emitovan je prvi noćni program u SFR Regiji “Crna ovca”. Kasnije će, tokom ljeta, Televizija Zagreb emitovati “Program Plus”, dakle tek kad je u “sivom domu” probijen led. Vazda smo one tevećelije iz Zagreba i Beograda morali usmjeravati.
Elem, ni danas mi nije jasno kako sam propustio gledati tu historijsku emisiju, jer sam na TV-u gledao puno toga, da ne kažem sve. U ponedjeljak me Nino pitao jesam li gledao. Rekoh – nisam. “A u piš m. šta si propustio.” I onda mi je pričao provale iz “Audicije” koja je segmentalno emitovana tu noć, kao i, čini mi se, film “Magla” Johna Carpentera. Slušao sam Ninu koji jedva da je od smijeha mogao prepričati provale iz “Audicije” tipa “skupljam dresove”, “a k… će za večeru”, “val se pjeni, j… se meni”, međutim uz posebnu napomenu: “Svi su bili dobri, ali Solomon Bičakćič, prvo tvrdo, drugo meko, a treće isto tvrdo je Tito.” Grizao sam usne što to nisam gledao, no i ćorava koka zrno pronađe.
Mislim da je Denis prvi u školskoj raji imao videorekorder i jednog februarskog dana rekao mi je da dođem kod njega, jer ima iznenađenje. A iznenađenje se zvalo VHS sa “Audicijom”. Njegov tata Rade bio je šef Tamburaškog orkestra Televizije Sarajevo, pa je vrlo brzo nabavio apsolutni svejugoslovenski hit. Davora Stevanovića, Mustafu Sudžuku i Bogoljuba Šaulića gledali smo možda dva puta, ostale jednom, ali Bičakćiča smo vraćali, povraćali, pucali stop da mu vidimo facu, mrcvarili, motali lijevo-desno sve dok se boje nisu rastopile.
Moj tetak Fako, veliki majstor u svakom pogledu, videći koliko sam lud za Solomonom, jednog dana nekako s proljeća mi je rekao: “Gledaj, ti znaš da ja radim u Ljubljanskoj banci u JNA ulici kod Doma Armije. E, svi ti oni iz ‘Audicije’ dižu lovu kod mene na šalteru. Najbolji sam sa Emirom, ali on glumi u predstavi, pa ti potraži Miru, on je tamo šef. Samo reci ‘poslao me Fako-brko iz Banke’. I pozdravi ga.” Tada su redovi za karte za “Audiciju” bili do ceste. A ako ste ikada ušli na ASU, znate da od ulaza ide poprilično veliki hodnik, pa onda stepenice prema dole, pa još jedne stepenice prema dole, pa još do blagajne Otvorene scene “Obala” kako se tada zvala. Miro je Purivatra, dugogodišnji direktor “Sarajevo Film Festivala”, tada producent na “Obali”.
Šansu koju mi je pružio “brko iz Banke” maksimalno sam iskoristio. Postigao sam hat-trick. “Audiciju” sam gledao tri puta. Što je bio svojevrsni izazov. Jer, da roditelji dijete koje nema ni četrnaest godina sa Alipašinog puste da ide u pozorište smješteno na potezu između Čobanije i Drvenije nije bilo baš uobičajeno. Ali, eto, imao sam tu sreću. Jednom sam “Audiciju” gledao s Denisom, drugi put s Picekom i treći put s Kenom. I svaki put bi bilo isto. Došao bih do šanka u kafani na “Obali”, pitao gdje mogu naći Miru, a on je redovno bio u garderobi, pričao s rajom. (Krajem prošlog i početkom ovog miljenija i još koju godinu više na ASU ću upoznati sve, od portira Žune do dekana Atka. Pa i tetu Nevzu, legendarnu garderoberku.) E, tu bi bio Miro. Doarveče, trebam Miru, rekao bih nakon kucanja i otvaranja vrata. “Ja sam.” Mene je poslao “brko iz Banke” da gledam “Audiciju”. “Koliko vas ima?”, upitao bi. Ja i jaran. “Reci tamo da sam vam ja rekao da uđete.” Sva tri puta sjedili smo na podu i svaki put poželjeli da Solomon Bičakćič nikada ne ide sa scene.
Te 1986. Đuro je igrao glavnu ulogu u TV-filmu “Ovo malo duše” Ademira Kenovića, koji će tek kasnije postati dugometražni igrani film. Briljirao je. Kao i u “Oscarom” nagrađenom filmu “Ničija zemlja” Danisa Tanovića. Ali ova scena iz filma “Atomski zdesna” Srđana Dragojevića za mene lično je vrh vrhova.
A igrao je i u mjuziklu “Mandragola ili halogeni elementi” koji je po tekstu Duška Trifunovića postavljen u Kamernom teatru 55. Možda i godinu ranije, ali je upravo te ‘86., nekad u martu, aprilu moj drug iz razreda Severin, sin čika Duška, pozvao Dadu i mene, kao odlične uče(s)nike u epizodi njegovog serijala “Šta djeca znaju o zavičaju” a koja je u našoj školi snimljena tri godine ranije, da zajedno s njim i njegovim tatom idemo u Kamerni da gledamo predstavu. A ja sam pozvao Denisa da ide s nama, da mu se zahvalim za VHS.
Čika Duško nas je smjestio od ulaza u salu desno, pa još desno, gore u ćošak, jer je predstava bila rasprodata. Ovo dole bi mogao biti taj kadar. A ja se iz predstave sjećam Đure i Vlade Gaćine. Poslije smo u onoj kafanici u Kamernom čekali Đuru da se upoznamo. Bili smo kod šanka, kad došao je on. Čika Duško je rekao: “E, Đuro, ovo su moja raja. ‘Ajde, šarni im koji autogram.” Đuro je od konobara uzeo papiriće i olovku, i uz autogram napisao posvetu. Meni je napisao: “Dino je dobar drug.” A ja ni danas ne znam zašto. Čini mi se, zato što se nisam gombao s drugovima kome će se Đuro prvi potpisati. A meni je taj autogram jedna od najvažnijih uspomena iz tih nekih formativnih godina. Da, baš taj pišljivi papirić, koji je nestao tko zna gdje i tko zna kad.
I da bi 1986. bila kako treba, posljednjeg dana na “veselom času” u školi imitirao sam Solomona Bičakćiča, a Picek profesora Stjepanovića. Od tate sam uzeo sako i one tole koje su nosili portiri, baš kao i Đuro “čega, ba” u prvim “Nadrealistima”, Picek je od buraza maznuo košulju “havajku” i čizme “timbrlenke” i predstava je mogla početi. Naravno, bio sam veličanstven na daskama koje život znače. Zadovoljstvo da me gledaju tog 31. decembra 1986. imali su učenici mog VIII-2 razreda, potom VIII-1, te VII-1 i VI-2. A u srednjoj sam bio sigurno, a možda i nisam, kada sam njegovu “Bombaj štampu” u “Domu mladih” gledao prvi put. Prsti lijeve ruke talentovanog performera su u jednom trenutku bili na pragovima i poljima gitare Nede Babovića koji je trzalicom drndao žice. A onda je Đuro rekao: “Sestre Čuljak.”
Branko Đurić, zvani Đuđi što sam prvi put čuo od Loše, za mene Rođu, a najčešće Đuro, odletio je daleko. Ako su ga “Nadrealisti” lansirali u orbitu popularnosti, “Audicija” ga je dobacila do Saturna. Gdje i danas o(r)bitava i sa onim prstenom žuri ka Uranu. Takvu i energiju ima, kao da ga doručkuje. Mada, da je u karijeri samo snimio pjesme “Željo, to je moj tim” i “Jogging kroz Alipašino Polje”, meni bi bilo skroz dovoljno. I još mada… Ispade da je ovo više priča o meni nego o Đuri. Al’, jebiga sad. Bio sam i ja školska zvijezda.