Bilo je ljeto 1977. godine. “Željo” je ispao iz Prve jugoslovenske savezne lige, a Slobodan Janjuš Čobo, golman iz šampionske generacije tima s Grbavice pet godina ranije, prešao je u “Vojvodinu”. E, sad, nije on odselio u Novi Sad zato što nije mogao pronaći jači klub, uz dužno poštovanje, nego da bi bio bliže Eržebet Palatinuš, stonoteniskoj primadoni iz Čoke u Banatu.
Tom prvom Čobinom treningu u novom klubu, prisustvovao je tada jedanaestogodišnji novosadski dječak. Na kartonu je napisao: “Čobo, vrati se” i ruke držao visoko u zraku tako dugo da su mu utrnule. “Gledam ga ja”, pričat će mi Čobo puno godina kasnije, “i pitam se, šta mu je”. Naprimao se čuveni parader s Grbavice na tom treningu golova kao u priči, od Vujkova, Pavkovića, Mićovića, Nikezića, ko je tad već sve igrao u “Vojvodini”, samo zato što mu dječak s tajnovitom porukom nije dao mira.
Kada je trener Stanković odsvirao kraj treninga, Čobo je potrčao prema dječaku. “Hej, mali, a gdje da se vratim?” On mu je odgovorio: “Pa, u ‘Želju'”, poprilično iznerviran što ga uopšte to pita. “Otišao sam u svlačionicu sa upitnikom iznad glave. Odeš skoro u Mađarsku, a neki klinac se ljuti što si otišao iz ‘Želje’“, govorio mi je Janjuš, koji se tamo zadržao samo godinu.
Bio je to trening na pomoćnom terenu “Voše”, kako joj tepaju Novosađani, tik pored stadiona. Nažalost, više ne postoji da svjedoči susretu velikog golmana i dječaka iz prekrasnog grada na Dunavu koji je na sebi imao plavi gornji dio “Adidas” trenerke na kojoj je na leđima kredom bilo napisano: FK Željo.
Fotka iznad i snimljena je negdje u to vrijeme. Stadion “Vojvodina” je u pozadini. Slika je crno-bijela, ali je dres plavo-bijeli. “Pošto je moja majka bila daktilograf, učiteljica iz osnovne je zamoli da joj nešto otkuca, neki rad. Pošto mama nije htela da joj ništa naplati, učiteljica da se oduži, pita mene sa čim da me počasti. Ja je povedem u sportsku radnju ‘Sport’ u centru grada i ona mi kupi plavo-beli dres i šal. Kasnije, kada se dres iscepao, isekao sam leđa i to je bila prva moja ‘Željina’ zastava“, piše mi u pripremi ovog teksta taj dječak.
U sezoni 1977./1978., koju je “Željo” odigrao u II saveznoj ligi – Zapadna grupa, dječak je “Želju” u svom gradu gledao protiv RFK-a “Novi Sad” (2:2), te u blizini još i u Vrbasu (0:0) kao i u Crvenki. Ove posljednje tekme se najviše sjeća jer smo izgubili 4:1.
A prva tekma koje se ja sjećam bila je upravo protiv RFK “Novi Sad” na Grbavici. Imao sam tog 23. oktobra 1977. pet godina, mada mi je tata pričao da me na tekme vodio kada sam imao 2,5 ili 3 godine. Prisjećao sam se, godinama kasnije, da smo igrali protiv nekog “žutog” kluba i da smo ih dobro nakantali. Ali se nisam mogao sjetiti protiv koga smo igrali. Pa mi je nekad osamdesetih tata rekao da bi “žuti” klub mogao biti “Novi Sad” koji je nosio nadimak “Kanarinci”, ali se nije mogao sjetiti rezultata. Tek nekoliko godina poslije rata, u antikvarnici u Dženetića čikmi kupit ću “Željinu” monografiju koja je objavljena 1981., na šezdeseti rođendan giganta s Grbavice. I tu sam pročitao rezultat 7:0 i gorenapisani datum. Retroaktivno mi je žao, jer nose akronimski prefiks RFK (Radnički fudbalski klub) kao što je i “Željo”, a i osnovani su 1921. kao i mi.
“Ja se zovem Zoran Galić. Rođen sam, živim i radim u Novom Sadu. Imam 46 godina, oženjen sam, imam dvoje dece. Za ‘Želju’ navijam bar sto godina… ali zadnjih 40 se sećam. Ljubav prema ‘Želji’ sam nasledio od oca, koji je bio vrlo vatren i zagrižen za plavi tim. Moram reći da mi je vrlo uspešno preneo svoju ljubav prema fudbalu i ‘Želji’ pogotovo. Sve radio, televizijske prenose, utakmice u Novom Sadu, Beogradu smo zajedno proživeli uz radovanja, tugovanja. Titula prvaka, nesretno finale kupa, druga liga, ‘Videoton’. Svih ovih godina, ljubav prema plavoj boji, ne da nije jenjavala, nego je, naprotiv, rasla“, napisao je Zoran Galić Gale 2012. godine.
A mene s Galetom, pored “Želje”, veže muzika punk/hardcore tipa, druženja na šest “Exita”, roštiljanje kod Zgroa na Fruškoj Gori i njegovi dolasci u Sarajevo na derbije sa sinom Duletom, koji navija za “Vojvodinu”. Odskora je i deda Duletovom sinu, pa mu sada javno čestitam u ime svih nas jarana na relaciji HC/SA – HC/NS. Uz sve obaveze i proslavu rođenja unuka koja je trajala kao nekad rođendani Kim Il Sungu, Gale je članarinu voljenom klubu uplatio već 1. januara 2026. godine.
Ispod je fotka na kojoj Gale nosi majicu koju je napravio za raju prije dvadesetak godina. Na teget podlozi je slika šampionskog tima “Želje” iz 1972. godine. Iznad piše: “Novi Sad Supporters”. A ispod: “Spirit of ‘72”. I danas je imam i danas je nosim. Što ti je kvalitet.
Jednom je našeg zajedničkog druga Kanu i mene Gale zamolio da mu u “Baybooku” kupimo knjigu o Ivici Osimu, koju je napisao Marko Tomaš u ediciji “Bosanski portreti” Izdavačke kuće “Vrijeme” iz Zenice.“Iz maminih priča znam da sam navijao ‘napred osmi’ (napred Osim), a to je bilo na utakmici u Novom Sadu 1971., kad je Ivica igrao, a ja imao nepunih pet godina“, piše mi glavni junak moje današnje priče.
Knjigu smo, naravno, kupili i čekali pravi trenutak da mu je uručimo ili pošaljemo, da ima neku simboliku. A onda se desilo otvaranje Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Ustvari, nešto se prije dešavalo. Radio sam sa Švabom intervju povodom nastupa “Zmajeva” na Mundu. Sjedili smo u onoj piceriji koja se naslanjala na zid prve Ambasade SAD-a u Bosni i Hercegovini na Ciglanama, blizu zgrade u kojoj je stanovala obitelj Osim.
Priupitao sam operskog pjevača i nekadašnjeg ministra kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo Ivicu Šarića, Švabinog rođaka preko kojeg sam i dogovorio taj susret, bi li ga mogao zamoliti za posvetu na početku knjige. E sad, jebiga, Švabine riječi su skupe, ne možeš ti njemu baš tek tako reći da napiše nešto. Muntanje je trajalo cijelu vječnost, kao da treba potpisati za Real iz Madrida – kao što i jeste trebao ali nije htio – a onda je zatražio olovku.
Strauss s Grbavice napisao je sljedeće: “Dragi Zorane, držite se Vojvodine dok još traje, jer sve ovo ostalo je talašika.“ I knjiga je sat nakon toga otputovala.
A u spomenutoj monografiji iz 1981. Švabo se i meni potpisao. Moram se pohvaliti, šta da radim. Snimali smo jedan drugi intervju, jednim drugim povodom, u onom kafiću tamo pored Federalnog parlamenta. Ponio sam monografiju samo za tu namjenu. Potpisao mi se na sedmoj stranici – “Dini”, listao ju je kao da je vidi prvi put i zaustavio se na stranici 159. Tu je bila fotka sa čuvenog “Veležovog turnira” koji se održavao u februaru u čast Dana oslobođenja Mostara, na kojem je “Željo” te 1970. bio pobjednik. Vidi se da igrači “Želje” slave pobjedu, prije toga su se valjali u blatu “Bijelog brijega”, pritom su i od sjeverca promrzli, a Švabo kaže: “Ovdje smo pravo pokisli.”
A ja čitam ovo: “Ponosim se klubom za koji navijam, klubom duge tradicije koji je kroz istoriju postojanja pokazao da nikad ne pristaje na ucene, ultimatume, ne prihvata autoritete, klubom koji nikad nije pripadao nijednoj vlasti, veri, naciji, nijednom narodu. Klubom koji se odlikuje velikom borbenošću, velikim srcem i iznad svega skromnošću. Pravi ‘mali veliki’ klub. Moj Željo“, napisao je Gale 2012. na nekom od plavih sajtova. Tako da… Dole je Galetova polica osiguranja.
Kada je FK “Sarajevo” 1985. u Novom Sadu ovjeravalo svoju drugu titulu u Jugoslaviji, Gale je sa “Željinom” zastavom bio među navijačima “Vojvodine”. Cijela istočna tribina navijala je: “Željo, Željo”. Tad nekad, “Željo” je ispao od “Videotona” u polufinalu Kupa UEFA. Gale u četvrtak nije išao u školu, a mama je napisala opravdanje za školu jer nešto nikako nije bio dobro. U spomenarima u osnovnoj školi, pak, u koje smo se svi upisivali, na pitanje ima li simpatiju i kako se zove, Gale je napisao:“Željo“. I nikom ništa, naravno, nije bilo jasno. A kako će i biti.
A Čobo je, živeći u Novom Sadu, skontao da i tamo ima naselje Grbavica. S druge strane je “Bulevar oslobođenja”, a između stadion “Karađorđe” koji se nekad zvao “Vojvodina” i na kojem smo 1990. na sjevernoj tribini (jer oni nemaju južnu, oprosti im Bože, ne znaju šta nisu sagradili) Gale, Arsen, Čonta, ja i masa “Manijaka” gledali utakmicu Vojvodina – Željo (bilo je 1:1, pa smo zijanili 6:5 na penale), a tu je i SPENS, dvorana koja je izgrađena 1981. godine.
Ime je dobila po prvom velikom događaju koji je održan u tom prostoru – Svjetskom prvenstvu u stonom tenisu. Čobo je tada, 1977. još skontao da i tamo ima neko ko navija za “Želju”. I da tamo ima neki klinac, koji na kraju petog, šestog razreda osnovne škole, na velikom odmoru, svojim vršnjacima koji navijaju za “Partizan”, “Zvezdu”, “Vojvodinu” ili možda “Hajduk”, s ponosom kaže: “Vraćamo se u prvu ligu. Trener će biti Osim.”