Za 10. mart 1982. bio je najavljen smak svijeta. Barem je tako pisalo u prvom YU tabloidu AS. Ili već gdje je pisalo. Usput, kad ga spomenuh, AS je za ove današnje tabloide, pogotovo beogradske, “Sto godina samoće”. Dakle, smak svijeta je bio zagarantovan. Čak je, za 10. mart najavljeni odlazak trećeg razreda sa četiri odjeljenja iz Osnovne škole “Andrija Rašo” u “Školu prirode” u Zeleniku, prolongiran za 12. mart. Jer, propašće nam bus u kakvu rupu.
Ali, zašto u odmaralište koje je od prošle godine čini mi se ponovo u vlasništvu Opštine Centar, a zvalo se i “Plaža Zelenika”, “Hotel Zelenika” ili tako nešto, nismo otputovali 11., dakle, sutra, već tek prekosutra, ne znam. Valjda zato što se 11. još moglo desiti da u zemlju propadnemo, a 12. to više nije moglo.
Mi djeca, balavurdija od ni deset godina, zamišljali smo kako bi smak svijeta trebao izgledati. Učiteljice su bile mrzovoljne i stalno su se nešto došaptavale, što nas je još više uvjeravalo da je smak svijeta blizu, evo, samo što nije. Većinsko mišljenje u raji bilo je da je najbolje da u zemlju propadnemo na času matematike. Ako već moramo. A moguće da su i časovi tada bili skraćeni.
No, da li zbog smaka svijeta ili zbog derbija “Sarajeva” i “Želje” koji je tog dana igran na “Koševu”, teško je sada odgovoriti. Uglavnom, karte za tekmu bile su odavno rasprodane, međutim, nisu se borili za titulu ili za opstanak pa da je ta utakmica bila važnija od bilo kojeg derbija koju godinu prije i koju godinu kasnije. Ali, baš taj derbi ostat će zabilježen kao najposjećeniji u historiji.
U albumu “Fudbaleri i timovi”, za koji smo godinama nemilosrdno skupljali samoljepljive sličice, kockali se i muntali jedni druge za trampu, pisalo je da je kapacitet stadiona “Koševo” 55.000 gledalaca. Utakmica je bila u srijedu, a u narednom broju beogradskog “Tempa” pisalo je da je na “Koševu” tog dana bilo 70.000 gledalaca. Znam da sam na ulazu broj 5. na Zapadu, pa lijevo u ravni platforme na ulazu na tribinu, sjedio između tate i jednog čovjeka. Otprilike i jeste bilo dvoje na jednu tvrdu zelenu stolicu bez naslonjača.
I šta da vam kažem. Dobili su nas 2:1. Poveli smo 1:0 golom Nidže Nikića i taj rezultat je bio na prvom poluvremenu. U drugom su oni dali dva gola. Pape Sušić i Keli Vidović za njihovu pobjedu. Utjeha danas mi nije ni to što su nas rijetko dobijali tih osamdesetih godina, ni to što Sušić ima negativan skor za Željom, a ni to što sam prisustvovao najposjećenijem derbiju ikad.
Najveći hit u to vrijeme bila je Čolina pjesma “Malo pojačaj radio”. A i “Mađarica”. “Kad sam krenuo…” U Zeleniku. No, ovaj nam poraz nije trebao.
Moja mama nije voljela dane kada se igrao sarajevski derbi. Ako se dobije slijedi zaglavljivanje, a ako se izgubi nervoza u stanu će se nožem moći rezati. Brat je bio još mali za takve gužve na stadionu, a tata i ja smo došli s tekme crni kao ćumur zbog gorčine poraza. Šutjeli smo i jeli pire, špinat, piletinu, supu sa iskuhanim krilcima i noklicama, i salatu od cvekle. Jeli, a sve to jelo je nas. Mama je u jednom trenutku malo povišenim tonom kazala: “Pa, dobro, hajde, šta je sad, izgubili pa izgubili, nije smak svijeta.” Ja sam rekao: “Jeste.”