Jučer, sportska vijest dana bila je da je Ratko Radovanović primljen u “Kuću slavnih” Međunarodne košarkaške federacije FIBA. Pa, čekajte, zar on nije trebao biti u toj “kući” čim je osnovana, 1991. u Alcobendasu kod Madrida? Ovaj košarkaš osvojio je sve što se osvojiti moglo. On i Mirza Delibašić.
Samo, dopunio bih kolege. Ili, kolegu. Napisao neko, pa se onda to, pretpostavljam, prenosilo s koljena na koljeno, odnosno sa portala na portal. A ne upratih da li je neko intervenisao u odnosu na osnovni tekst. Dakle, piše da je Rašo objedinio četiri najvažnija trofeja tokom karijere. Svjetski, evropski i olimpijski prvak sa reprezentacijom Jugoslavije, te klupski prvak Evrope sa Bosnom. Što je tačno, uz sufiks – sve po jednom (Manila 1978., Lijež 1977., Moskva 1980., Grenoble 1979.), a treba dodati i da je osvajač nacionalnog prvenstva (1978., 1980., i 1983.) i Kupa Jugoslavije (1980.) s Bosnom, te onako usput još i Mediteranskih igara sa reprezentacijom (Alžir 1975.).
Bosni je malo falilo da u Sao Paolu 1979. osvoji i titulu na svjetskom klupskom prvenstvu (van okvira NBA, naravno), kada se igralo za neslužbenog prvaka svijeta. Pobijedio je domaći tim, u finalu protiv Bosne, malo zahvaljujući frenetičnom navijanju domaće publike, malo više zahvaljujući sudijskoj nepravdi, a najviše zahvaljujući Oscaru Schmidtu.
Ali i ovo je sasvim dovoljno. Provjeravao sam da li možda sve te titule imaju Pau Gasol (i on je sada primljen u “Kuću slavnih”, a mlađi je od Raše 24 godine) i Juan Carlos Navarro? A ne, Španci nisu bili olimpijski pobjednici. Da li neko iz Italije? Ma, jok. Dino Meneghin sa reprezentacijom ima samo EURO zlato. Mislio je da će osvojiti i zlato 1980. na Olimpijskim igrama u Moskvi, ali nije im dala YU. Ali, ima jedan sve to. Bez Mediterana. Sergej Belov, čuveni igrač CSKA i reprezentacije SSSR-a koji je upalio olimpijski plamen na otvaranju OI-a u Moskvi 1980. godine. Dakle, Ratko, Mirza i Sergej osvojili su sve. U Evropi. Možda ima još poneko, ali u SFR Regiji, što bi rekao Lucić, nema sigurno.
Ma, imala je Jugoslavija ekipu i za prvaka svijeta u Kolumbiji, 1982. godine. Polufinale protiv SSSR-a gledao sam na moru, u Maloj Dubi. Vodili smo sto razlike na poluvremenu. I na kraju, naravno, zijanili. Rašo izvini, ali beskrajno nas je, tog jutra oko dva, tri, četiri, nerviralo Tvoje fulanje slobodnih bacanja. Imao si, prijatelju, neku frljoku sa one ćize, baš si nam živce potrgao. I na Mundu u Španiji 1986. igrali smo u polufinalu protiv SSSR-a. I na kraju, naravno, zijanili. Ali tada nije igrao Rašo.
Zapravo sam u dilemi, kada sam Rašu gledao prvi put. Moguće u Velikoj dvorani KSC “Skenderija” koja se odavno zove “Mirza Delibašić” protiv Maccabija, i možda baš u sezoni 1978./1979. kada je Bosna postala evropski prvak, a možda i sezonu kasnije, sa Mikijem Berkovichem. Ili protiv Cibone, u Maloj dvorani koja je bila krcata, što nije bilo nešto neuobičajeno ni za Veliku dvoranu tih godina. Za Cibose igrao Rajko Gospodnetić, gombao se s Rašom.
Igrao je Rašo za Bosnu i one tri utakmice finala playoffa protiv Šibenke u sezoni 1982./1983., kad ga je vrijeđao kompletan “Baldekin”. No, njima na čast. A onda je otišao u Francusku (Stade Francais Paris) i Italiju (Venezia). Danas je sportski direktor košarkaškog kluba Sloboda iz Užica.
“Imao sam ogromnu sreću da uđem u sjajnu generaciju sarajevske Bosne sa Delibašićem i Varajićem, pa osvojimo prvenstvo, Kup Јugoslavije i Kup šampiona što je bilo jako teško, bez stranaca u to vrijeme, kao uostalom i Partizan, Cibona i Јugoplastika”, rekao je Rašo ovih dana.
Poslije rata sam ga vidio dva puta. Jednom u kafiću “Lora” u Titovoj ulici u Sarajevu, kada je sjedio sa svojim drugom iz Bosne Sabetom Hadžićem. I drugi put 2009. kada je u “Domu mladih” Bosna obilježila tridesetu godišnjicu osvajanja titule prvaka Evrope. Došli su svi, na čelu sa Bogdanom Bošom Tanjevićem. Mislim da samo Dragana Zrna nije bilo. I nažalost rano preminulih Mirze Kinđeta Delibašića i Sabahudina Dine Bilalovića.
Tih sedamdesetih nije bilo puno košarkaša sa visinom 210 cm. Imao je Rašin drug iz reprezentacije, kolega sa centarske pozicije, još jedan velikan, kapiten Krešimir Krešo Ćosić 211 cm. Imali su Sovjeti, Rus Vladimir Tkačenko i Ukrajinac Aleksandar Belostenji 221 i 214. Pa Španac iz Reala Fernando Romay 213 i nogu 50 i nešto. Pa je Rašo, kada je 1972. došao iz Nikšića (rođen je 1956. u Nevesinju) u Sarajevo bio prava atrakcija. Da li je neko izmislio ili nije, svejedno je, drug mi je pričao dok smo išli u srednju školu. U nekom od sarajevskih kina, raja iz gornjih redova galamila je na momka koji je sjedio u drugom, trećem, govorili su mu da sjedne. Momak uopšte nije skontao da se njemu obraćaju. Vidno iznervirani jalijaš je prišao, da ga fizički prisili da sjedne, ali momak je stvarno sjedio. Bio je to Ratko Radovanović.