Tek kad se preselio u Beograd doznao sam da mu je nadimak Saša. Kasnije veliki košarkaš, jedan od najvećih evropskih, Predrag Danilović za nas je, tih osamdesetih bio – Danilo. Iz C faze na Alipašinom Polju. Iz zelene zgrade, sa četiri ulaza. A ja sam stanovao u crvenoj sa tri ulaza, ispod Mojmila i trolejbuske džade, tamo gdje je sada oveći granap zvani Mercator.
Gostovao je prije neki dan Danilo u podcastu Edina Avdića, vrsnog košarkaškog znalca, ponekad mahalca, a u nekim sekvencama i genijalca. Pričao je iskreno i otvoreno, odolijevao Avdijinim nezlonamjernim “kratkim ubodima” u čemu je šampion, ali je znao i uzvratiti, spomenuo je i C fazu i pričao kako je išao na trening u dvoranu u B fazi, a to nije bilo nimalo naivno, jer raja iz C faze nije “gostovala” u B fazi, i obrnuto.
Ta dvorana bila je zapravo menza na ulazu u Olimpijsko selo Mojmilo tokom ZOI-ja 1984. godine. Iste godine je pretvorena u sportsku dvoranu, a selo u naselje, i tog ljeta je i dobilo stanare, građane Sarajeva. U ratu je dvorana zapaljena, bila je blizu linije fronta, pa poslije rata i obnovljena. Sada je to jedan multifunkcionalni objekat – istina, bio je i prije – ali danas je nekako veći, prostraniji i spremniji da primi više raje. I nije pogriješio Danilo kada je rekao da je dvorana u B fazi, a ne na Mojmilu. Od Mojmila je dijeli trola-cesta.
Pričao je Danilo, u podcastu dakle, iskreno i otvoreno, prisjetio se dosta toga, između ostalog i kako je odrastanje na Alipašinom Polju utjecalo na njegov karakter, ali mi zaista nije jasno, barem nisam ja čuo, da nije spomenuo Mladena Maksu Ostojića, nekadašnjeg košarkaša Bosne i čuvenog trenera mlađih kategorija u tom klubu. Koji mu je bio trener i prije nego što će ga Duško Vujošević odvesti u beogradski Partizan. A i nikog od igrača sa kojima je trenirao i igrao u Bosni, osim Emira Halimića.
Ova fotografija snimljena je 1987. godine. To je juniorska selekcija Bosne koju je predvodio Makso (stoji, prvi slijeva). Dalje, slijeva nadesno stoje: Tihomir Kržić, Rade Maroević, Leopold Kos, Samir Avdić, Tomica Zirojević, Teoman Alibegović i pomoćni trener Boban Stanojević.
A polučuče, također slijeva nadesno: Nenad Marković, Adis Bećiragić, Radenko Dobraš, Adnan Palošević, Senad Begović i Predrag Danilović.
Pazite, ovdje su tri svjetska omladinska prvaka iz Bormija, iste godine: Avdić, Alibegović i Dobraš. Pa Marković, koji je u karijeri igrao za četiri evropska prvaka (Bosnu, Limoges, Olympiacos i Joventut). Pa Begović i Bećiragić, uz Avdića i Halimića, članovi reprezentacije BiH sa Evropskog prvenstva u Njemačkoj 1993., Adis je danas i selektor. Bilo je tu još odličnih igrača: Kržić, Kos, Palošević… Ma, svi. I sve ih je u igrače oblikovao Makso.
Vidim da na fotki fali Dževad Alihodžić, legendarni centar reprezentacije BiH, Bosne i Cibone (koji je, čini mi se, bio i na pripremama u Planinarskom domu kod Pirota pred Bormio, ali bilo valjda previše igrača iz Bosne pa nije otputovao u Italiju, još selektor iz Bosne – Svetislav Pešić i njegov pomćnik iz Bosne – Milivoje Karalejić), pa Pero Ristić. I Danilo. Mislim da je sa ove fotke jedino Bećiragić mlađi od njega (oba 1970.), a ostali su uglavnom 1967./1968.
Ovo je Madison Square Garden u C fazi na Alipašinom Polju. Kažu da se odličan basket igrao i u B fazi (tamo, iza ove sive zgrade, ima još jedna siva, e pa iza nje), u Šopingu na Grbavici kod Osnovne škole “Bratstvo i jedinstvo” (sada Grbavica II), na Marindvoru kod Osnovne škole “Slaviša Vajner Čiča” (sada “Isak Samokovlija”), pa na Ilidži, gdje su basketali igrači Igmana…
Posjećivao sam i te toponime, ali veće “praćke” od ovih, sa igrališta u C fazi, nisam vidio: Šaćir, Crni, Harun, Malan, Role. Pa, oni su žmireći pogađali koš iz Donjeg Vakufa. I Danilo je volio doći na teren koji je bio malo uzbrdo. I dok je živio u Sarajevu, a i kad bi dolazio iz Beograda kod svojih. Pogotovo u vrijeme dvogodišnje suspenzije jer mu Bosna nije dala ispisnicu. I u onoj godini kada nije bio u Americi, na školovanju. Mada je imao i igralište iza svoje zgrade, a i kod njegove/naše Osnovne škole “Andrija Rašo” (sada “Meša Selimović”).
Pričao je, znači, lijepo u podcastu o Alipašinom Polju. Ali nije htio reći, možda se i ne sjeća, da su to naselje, tih osamdesetih, zvali “Bronx”. I da nije bilo nimalo jednostavno odrastati tu. Ali tu i jeste nukleus njegovog mangupluka na terenu. Recimo, već je u Beogradu neko vrijeme, poprimio je malo akcenat i ekavicu, pa pred basket u Sarajevu kaže: “Ajde, bre, lepo šutni za loptu.” A onda dobije klempu od Roleta u čijim su leđima bila četiri kvadrata. Čeličio se.
A ja ne mogu i da se ne sjetim njegove izjave kada je tadašnja SR Jugoslavija osvojila prvo mjesto na Eurobasketu 1995. godine. Rekao je, otprilike: “E, da ne zaboravim, pozdravljam i RS.” Gledaj, majstore, prvo se pozdrave Al'pašinci, pa onda pozdravljaj koga hoćeš, ne budi seljak. Jedino ga vadi to da je šest godina živio i radio u Italiji, što je za Al'pašince vrlo važan podatak.