Tata je osamdesetih bio pretplatnik na Oslobođenje. Insistirao je kod kolportera da mu onako srolane novine uglavi u dio vrata između šteke i daske svako jutro u 6.30 sati. Kad bi ga dvaput zajebao, otkazivao bi pretplatu. I bio ljut tri, četiri mjeseca, a onda opet odlazio u onu zgradu na Obali, paralelnu s glavnom džadom, prije Drvenije kad ideš od Skenderije, s lijeve strane, gdje su bila dopisništva Tanjuga i Borbe. Niže je Akademija scenskih umjetnosti. Odlazio bi, dakle, da se ponovo pretplati.
Kao klinac sam gutao tekstove koji su curili iz Oslobođenja. Najviše one napisane o Želji i Bosni, sa genijalnim naslovima: “Poveli pa stali”, i “Događaji prestižu vrijeme”, ono, kad je puno derbija u jednom danu. ČItao sam čak i kolumne Tode Kurtovića, bivšeg poznatog republičkog i državnog socijalističkog (a kojeg drugo) funkcionera, koji me zbog svog velikog gornjeg kapka i malog razmaka između gornjeg i donjeg, podsjećao na nekog političara iz prijateljskog Pjongjanga. Bio je tužan i kad se smijao.
Ali me uvijek, ne znam i zašto, a možda i znam, fascinirala rubrika “Pijačni barometar”. Sarajevski novinari čije su karijere u Oslobođenju počinjale šest, sedam, desetak, dvanaest, dvadeset godina prije rata, kad imaju priliku odgovarati na pitanja svojih kolega “kako su počeli”, često kažu da su prošli “sve”, od “PIjačnog barometra” pa do… U Sarajevskoj hronici.
Ja nisam prošao tu školu. Niti sam radio u Oslobođenju, niti u Sarajevskoj hronici. No, nikad nije kasno. Ma, ne da radim tamo, već da, evo sada, u srednjim godinama, retroaktivno odradim jednu turu, da vidim kako mi ide.
******
Pijaci Grbavica prišao sam s leđa, nježno, lagano, s izuzetno uglancanim osjećajem za bitno, kao i obično. Prije nje, ima ona dugačka zgrada šuplja po sredini, kroz čiji pasaž prođeš kada ulaziš na pijacu iz pravca trolejbuske džade. Stručnjaci za objektiv bi kazali da je kadar koji vidite snimljen iz gornjeg rakursa. I jeste, s vrha rakursnih stepenica, s dva čika i jednom žvakom na vrhu, hajde da to tako uprostimo i pojednostavimo.
Na lijevom kraju zgrade je Bolin restoran “Paper Moon”. Na desnom je sada stomatološka ordinacija. Pored zgrade su trgovke sa tri kafane na otoku sreće. I četvrta koja je zatvorena. I peglaona veša i posteljine. I buregdžinica. I fast food.
E, ušao sam na pijacu na prstima. I svratio do Džemile, koja prodaje najjače povrće. Kad jedeš njen špinat osjećaš se kao Mornar Popaj. Ima posla, trenutno, pa mi njen asistent saopštava cijene. Idemo redom, krećemo se kružno. Cijene su u KM po kilogramu, da ne bude “ojro” zabune.
Šareni patlidžan – 5.
Crni patlidžan – 3.
Bijeli luk – 12.
Crveni luk – 3.
Ljubičasti luk – 4.
Rotkva – 3.
Krompir – 2.
Sve paprike, male, velike, semafor – zelene, žute, crvene – 5.
Špinat – 4.
Zelena kristal salata – 5.
Zeleni kupus – 2.
Ljubičasti kupus – 3,5.
Karfiol – 4.
Kukuruz – 1,5.
Peršun – 12. Al’ šta će ti kila. Možeš uvijek dobiti pet, šest grančica gratis.
Prasa – 4.
Krastavac – Ima i od 4 i od 5. Kornišon skuplji.
Paradajz – 5.
Tikvice – 5.
A onda idemo do Jaska, koji uvijek ima najsvježije povrće i čije su tezge odmah do ribarnice. Eno ga na fotki skroz gore, s desne strane.
Krećemo s cijenama.
Jabuke:
Gala – 2,5
Žuti delišes – 2,5.
Aidared – 2,5.
Granny Smith – 2,5
Jonagold – 2,5.
A onda.
Šljiva – 3.
Kesten – 6.
Banane – 3,5.
Šipak – 5.
Kruške – 4.
Mandarine, klementine – 4.
Bijelo grožđe – 10.
Crno grožđe – 6.
Japanska jabuka – 5.
Limun – 4.
Kivi – 4.
Ananas – 6.
I ne pitah za cijenu narandže. Ma, nisam ja za barometra.