Čestitka “Borcu” iz Banje Luke, nakon pobjede protiv “Apoela” u četvrtak stigla je i iz Fudbalskog kluba “Vojvodina” iz Novog Sada. “Čestitamo našoj braći iz Banje Luke na istorijskoj pobjedi protiv Apoela. Bravo!”, poručili su iz Vojvodine. Vjerovatno su i “Lešinari”, navijači “Borca” dobili poruku od navijača “Vojvodine” koji su se zvali “Red Firm”. Da li još postoje ne znam, ali postojali su sigurno 1990., kada sam otputovao u Novi Sad da gledam Želju. Nekoliko kola kasnije gostovali smo u Banjoj Luci. Tamo nisam bio. Izgubili smo 1:0, a “Lešinari” su naše navijače gađali kamenicama. Mislim da je neko bio i povrijeđen. “Lešinari” su miševi. Kao i “Red Firm”.
******
Na Grbavici smo te nedjelje dobili “Slobodu” iz Tuzle 2:1. Na jugu je dogovoreno da sljedeće nedjelje – tada su se utakmice igrale nedjeljom, zbog čega je Džandžo i prestao gledati Želju, nervirale su ga subote na Grbavici, a petak i ponedjeljak kao sad, baš ne bi mogao podnijeti – idemo na gostovanje u Novi Sad, protiv Vojvodine. Što baš u Novi Sad, a ne u Beograd, gdje smo u toj proljetnoj polusezoni gostovali i Zvezdi i Partizanu, pojma nemam. Uglavnom, u subotu navečer su bila ona dva voza za Beograd, oko 22 i oko 23,30, pa su se dva vagona odvajala, mislim u Šidu, za Novi Sad. Bio je april.
I već u startu desio se belaj. Neko je zaista inteligentno, bez ikakve veze, povukao ručku za zaustavljanje voza. I voz je stao. A onda mu je trebalo dvadesetak minuta da se ponovo pokrene. U međuvremenu su milicioneri, još inteligentnije, zaredali po kupeima pendrecima udarati koga su stigli. Ni naš kupe, naravno, nisu fulili. Dobio sam pendrek u butinu. Boljelo je.
Kad smo stigli u Novi Sad, u cik zore, šta smo mogli, nego Bulevarom 23. oktobar (kada je oslobođen Novi Sad u II svjetskom ratu, a ta cesta sada se zove Bulevar oslobođenja) lagano prema Stadionu “Vojvodina” koji se, pak, sada zove “Karađorđe”. Pored njega je SPENS, dvorana koja je izgrađena 1981. i dobila ime po Svjetskom prvenstvu u stonom tenisu koje je te godine održano upravo tu. U Sarajevu je stonoteniski SP bio 1973. i zvao se STENS, ali se dvorana zove “Skenderija”, jer je otvorena 1969. godine.
Fotku koju vidite iznad poslao mi je Arsen iz Kopenhagena. Na njoj se nisam pronašao, jer sam vjerovatno otišao razgledati Novi Sad. Turista-navijač, koji nije sklon incidentima. A možda sam otišao do Hotela “Park” u kojem su bili smješteni igrači Želje. Igrali su bilijar kad sam došao.
Ispašće da sam pobjegao ali nisam, samo sam se bavio turizmom. Naime, dobili smo dojavu. mada se tada to nije tako zvalo, da novosadski Skinheadsi imaju namjeru da nas prebiju. Sad sam se sjetio da je jedna frakcija sarajevskih Skinheadsa – a bilo ih je sedam, osmi nije bio siguran da li mu ćelava glava dobro stoji i predvodio ih je Nemanja – jedno ljeto bila u Kuparima. Naravno, bili su u onom vojnom kampu (a gdje bi drugo mogli biti neonacisti nego u kampu JNA) i poprilično išli na živce svima oko sebe. Ali, avaj, od kampa do čuvene plaže “Borik”, koju je Tito u stijenama napravio za sebe, bilo je poprilično za prohodati. Pa ih je na putu uhvatilo sunce, a oni po definiciji mrze crnce, te su onda nekim četkama strugali aktivirani pigment.
Uglavnom, novosadskih Skinheadsa nismo se bojali, jer smo vjerovali da je Zema najjači na planeti. A bilo je tu još popriličnih fajtera. Nažalost, sa ove fotke nisu svi među nama. Fiko i Edo su poginuli u ratu. Arsen mi je pomogao da ih se i likom podsjetim. Bio sam s njima u kupeu prema Novom Sadu.
******
Stajali smo ispred sjeverne tribine. Oni u Novom Sadu juga nisu imali. Neko nam je iz Željine uprave donio kartončiće, koji su bili ulaznice za zapad. Utakmica je bila loša. Za njih je igrao pokojni Barbika Mihajlović. Bilo je 1:1. Izgubli smo na penale 6:5, provjerih u Čombetovoj knjizi. A tekma je bila u 5, 6. Možda i u četiri. U tri nije sigurno. Strašno mi se spavalo.
Krenuli smo istim onim bulevarom prema Stanici. Mi na lijevom trotoaru, a “Red Firm” na desnom. Milicija nije bila prisutna. Oni ubrzaju, mi ubrzamo. Oni uspore, mi usporimo. Oni stanu, mi stanemo. Preko ramena gledamo jedni u druge. Nervozni smo. Želimo jedni drugima postavljati pitanja preko ulice.
U jednom trenutku, izgleda u pravom trenutku, kad auta nije bilo za razliku od tenzija, ulicu prelazi jedan od njih. “Ej, momci, ja sam vođa ‘Red Firma’, ko je od vas glavni?” Svi pogledasmo u Zemu, koji ga priupita. “Šta je bilo?” Kaže vođa “Firme”: “Ma, samo sam hteo da te zamolim, da me pustiš, ovde živim.” “Idi, ba, jebi mater”, reče mu Zema. Nastavili smo prema Stanici.
******
Ujutro je bilo jako rano. Nijedan od dva grila ispred Željezničke stanice u Sarajevu nije radio. Bio sam slan i žedan. Čekajući tramvaj četvorku prema svom Alipašinom, fatamorgana mi je ispražnjenu glavu okrenula prema zelenoj površini između Stanice i ceste pored “Kasarne Maršal Tito” koja se sada zove Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini. Tamo je bila barakica sa video-igricama. U njoj je Hele ‘83. prekucao “Feniksa”.