Ovaj plakat iznad obavezno treba biti eksponat negdje, u nekoj važnoj državnoj, federalnoj, kantonalnoj ustanovi, instituciji, zgradi, gradskoj upravi, muzeju. Jer to je plakat za 1. bh. rock and roll festival, koji je održan 16., 17., 23. i finale 24. decembra, treba li reći ratne, 1994. godine u AKUC-u “Seljo” zvanom “Sloga”. Organizator je bio Dražen Vrdoljak poznat i kao Ser Jean.
Plakat mi je za blog poslao moj drug Pančo. Pravim imenom Željko Škarić te godine je počeo raditi u Muzičkoj produkciji Radio-televizije BiH. A tu je i danas. Tito je za tonsko snimanje, pomjeranje reglera gore-dole. produkciju i zajebavanje prisutnih u studiju. Znaju ga svi. Od Brege pa do valjda Mire Ungara, člana kvarteta 4M iz Zagreba popularnog 50-ih i 60-ih godina.
Samo sam ga priupitao da li je taj festival održan 1993. ili 1994., jer mi je etotakonešto palo na pamet, on reče da je u gužvi ali da misli da je bila ova druga godina, a onda mi je za petnaest minuta poslao plakat. Pa sam mogao i zaplakat’. Otvoriše se vrata uspomena i zlog vakta koja je teško zatvoriti.
Plakat bi se mogao zvati “Od Allmanaha do Žaoke”. Bendovi, njih 36 – pazite, u ratu, bez struje, bez snage, bez ičega, ali sa energijom, na festivalu da svira toliko bendova, pa to je vjerovatno podatak za neku enciklopediju – poredani su abecednim redom. Odmah se sjetim da je pjevač “Allmanaha” bio glumac, pisac i vozač motora i žirokoptera Feđa Štukan, bas je svirao moj školski drug Sergej Vujanović, solo gitaru jedan od dvojice sinova glumca Josipa Pejakovića. a bubanj moj sadašnji komšija s Grbavice Mirso Krupalija. Svirali su metal i imali onu jednu pjesmu koja je počinjala “Adaggiom”.
Tu je i Lutvin bend “Lezi, majmune!”, i “Protest” sa Damirom i “Sikter” s Buretom, i “Gnu” i “Green Cheese”, i “Erogene zone” i “Konvoj”. I “Moron Brothers” i “Pesimistic Line”. Ma, divno!
Bio sam samo jednu noć, jer mi je malo bilo previše sa Alipašinog dolaziti sve četiri večeri. Tad sam bio u ekipi “Dvjestodvojke” Bore Kontića, ali su me angažovali s Radija BiH da radim prilog. I natovarili mi onaj Uher, ili se uređaj zvao Nagra, da onako priučen snimim koju izjavu. Montirao je Nedim Sarić.
Prvo me Pančo, tad sam ga i upoznao, pitao: “Šta ti je to, ba?” Mislio je na neku smiješnu, internu od nečega, akreditaciju koju sam imao. “Gledaj ovo”, kaže i pokazuje mi akreditaciju RTV BiH. To je tada za mene imalo vrijednost kao ona cedulja koju je žena već spomenutog Brege, Dženana nosila u tašni kad je 1992. izlazila iz Sarajeva. Vrijedila je za svaki od punktova Armije RBiH, a na cedulji je pisalo, uz potpis rahmetli Kruške: “Ovu pusti.”
Pričao sam sa Hamom i Nećkom iz “Konvoja” i Mukijem i Almasom (isto moj školski drug) iz “Erogenih zona”. Sjećam se da je Muki izjavio: “I dok su Englezi imali Beatlese i Stonese, mi smo imali Dugme i Indexe.” A Hami sam rekao: “Ti, kol'ko si dugo na sceni, već imaš prilično bodova za stan.” Aludirao sam na njihovu pobjedu na fesitvalu “Nove nade, nove snage” 1989., ali i na staro socijalističko pravilo, da ako radiš dobro i vrijedno, možeš i dobiti puno bodova, a na koncu i stan.
Hamo je i danas na sceni, a i ostala trojica. Dobro su i zdravo, što i vama želim.